Б.Бабовић

JELENA SIMIĆ ZA PORTAL

"Bez obzira na tehnologije pozorište će uvijek praviti magiju na koju djeca nijesu imuna"

Mlada glumica, članica ansambla Gradskog pozorišta, Jelena Simić za Portal RTCG govori o značaju pozorišta za djecu i mlade, ističući da bez obzira na tehnološki napredak koji sve više okupira dječju pažnju, u rukama vještog glumca svaki pozorišni rekvizit može da napravi magiju. Dodaje i da bi valjalo mnogo šta mijenjati u kreiranju kulturnih politika u Crnoj Gori, te da je decenijama nedovršana zgrada Gradskog pozorišta najbolji pokazatelj odnosa države prema umjetnosti i kulturi uopšte.

Talentovanu glumicu danas i sjutra možemo vidjeti u predstavi Dramske scene za djecu "Čarobnjak iz Oza" u režiji Jagoša Markovića.

Oprobala se uspješno u mnogim ulogama u predstavama za djecu i odrasle (Mogli, Pinokio, Antigona, Bokeški D -mol, Kozocid, Konji ubijaju, zar ne), na filmu i u tv serijama (As pik, Budva na pjeni od mora, Iskra), a dobitnica je nagrada za najbolje ženske uloge na međunarodnim festivalima i festivalima u regionu.

Njena kretivnost se ne završava samo na pozorišnim daskama, pa je od 2018. nakon zahtjevene audicije, uvrštena i u bazu umjetnika svjetski poznatog "Cirque du Solei". Već nekoliko godina izrađuje i lutke za djecu i pokrenula je svoj brend Krpenka.

• Glumica ste Gradskog pozorišta i često vas gledamo u predstavama za djecu. Koliko je taj segement pozorišta važan i zašto?

Pozorište za djecu uvijek i svuda treba da bude dio vaspitno - obrazovnog sistema. Naše pozorište ostvaruje dugogodišnju saradnju sa vrtićima i školama i predstave za djecu sa našeg repertoara su gotovo uvijek pune do posljednjeg mjesta, što jeste ogromno zadovoljstvo. Za glumice i glumce je izazov igrati za djecu i mlade, ali i jedinstvena prilika da dožive profesionalna iskustva koja se ne mogu porediti sa nečim drugim. Za ovih 10 godina radila sam da brojnim autorima koji se u velikoj mjeri ili isključivo bave pozorištem za djecu i mlade. To su izuzetni umjetnici, obrazovani, plemeniti, koji su zahvaljujući oblasti koju su odabrali za rad zadržali djetinji duh i radost.

Nemjerljiva je važnost pozorišta za djecu i mlade. Zato je neshvatljivo da smo, u našoj zemlji, mi jedino pozorište koje ima redovnu profesionalnu produkciju predstava namijenjenih tom uzrastu. Nadam se da će doći vrijeme kad će svaki grad u Crnoj Gori imati pozorište za djecu.

• Krajem septembra održan je Međunarodni festival lutkarstva u Podgorici. Kakvi su vam utisci i kakav je bio odziv roditelja i djece za programe koji su pripremljeni? Smatrate li da bi više ovakvih festivala doprinijelo popularizovanju dječjeg pozorišta?

Naravno da bi i tome treba težiti i da se treba umrežiti sa organizacijama iz Evrope i svijeta, kao i poboljšati i učvrstiti postojeće saradnje, jer umjetnička razmjena mnogo znači, omogući da vidite gdje ste i čemu treba da stremite u daljem radu.

Djeca obožavaju festivale namijenjene njima, kako predstave, tako i radionice i sve kreativne aktivnosti koje uglavnom budu dio pratećeg programa. U tih nekoliko dana sve bude usmjereno na njih i osjetite koliko je zapravo interesovanje i potreba za manifestacijama tog tipa. To se će vidi po Međunarodnom festivalu lutkarstva i Kotorskom festivalu porozišta za djecu.

• Sa razvojem tehnologija djeci se nude digitalni sadržaji koji im prilično okupiraju pažnju. Da li predstave za djecu, posebno lutkarske, gube bitku u tom dijelu?

Sredstva koja se koriste u lutkarskim predstavama pripadaju svakom vremenu, univerzalna su.

Mi nažalost nismo imali priliku da vidimo neke predstave koje se na zanimljiv način igraju novim tehnologijama. U stručnim časopisima sam nailazila na vrlo zanimljive teorije i primjere primjene novih tehnologija u lutkarskim predstavama. Ne treba bježati od toga, dobro implementirane mogu donijeti vrlo zanimljive rezultate.

Pozorište je fleksibilno, uključivanje novih stvari ne znači da odustajemo od tradicionalnih, već ih unapređujemo.

Bez obzira na to, u dobrim, pametnim lutkarskim predstavama i najjednostavnija sredstva u rukama i dušama vještih glumaca stvoriće pozorišnu magiju na koju niko nije imun, nezavisno od uzrasta.

• Koliko Vas i vaše kolege obeshrabruje činjenica da već decenijama nije završena zgrada Gradskog pozorišta? Koga kriviti za to, državu, kreatore kulturnih politika, direktore pozorišta, glumce, okolnosti...?

Ubija u pojam. Poražavajuća činjenica je da je zgrada koju čekamo toliko dugo slika i prilika odnosa nadležnih prema kulturi. Očigledno je da na nivou našeg glavnog grada izgradnja pozorišta nikada nije bila prioritet. Da jeste mi bi već godinama bili u svojoj kući.

Ne znam koja je svrha kriviti, to se svede na upiranje prstom u ove i one i ne postizanje nikakvih rezultata sem sukoba koji onda najčešće dodatno uspore ili zakoče stvari važne za realizaciju. Ali evo i mene zanima ko je odgovoran? Ljudi iz naše djelatnosti koji su bili u prilici da se bave pitanjem te zgrade se jesu trudili, ne želim da sumnjam u to. Znam ih nekoliko kojima je taj neuspjeh ostao kao rana na srcu. Naravno da je teško kada uložite sve svoje znanje, vrijeme, sposobnosti, vještinu komunikacije, a ništa se ne desi, jer i dalje to nije ono što će tu zgradu izgraditi tako da bude funkcionalna i bezbijedna za sve koji će raditi i boraviti u njoj.

Evo umjesto odgovora i ja ću postaviti pitanje onima koji vode i koji će voditi ovaj grad - kada ćemo u Gradsko pozorište? Želim našim političarima da češće, ne, zapravo, da REDOVNO dolaze u pozorište. Možda da im se to propiše kao zakonska obaveza? U svakom slučaju neka znaju da su dobrodošli, ako smatraju da vrijedi izdvojiti dva sata za upijanje kulturnog sadržaja i istovremeno dobijanje uvida u kakvim uslovima radimo, na kom nivou je naš rad, šta je neophodno da budemo bolji, produktivniji. Znaju gdje smo, pa eto neka svrate. Mi smo kulturna reprezentacija ovog grada i zemlje, nije nelogično očekivati da navijaju za nas.

• Od 2018. ste uvršteni u bazu umjetnika poznatog kanadskog, ali ustvari internacionalnog cirkusa "Cirque du Solei". Kako ste došli na ideju da se prijavite za učešće i šta vam to znači u karijeri?

Dio sam njihove baze umjetnika, zahvaljujući audiciji koja je bila u Parizu 2018. godine. Nekih 10 godina sam sanjarila, divila im se i smatrala da je to nedostižno. Onda sam jednom, više iz šale nego sa ozbiljnim očekivanjem rekla: 'Ma sad ću da pošaljem prijavu'. Bile su objavljene dvije audicije u Evropi, u Barseloni i Parizu. Barselona mi se poklapala sa igranjem na Kotorskom festivalu pa sam odabrala Pariz i poslala mail (CV, fotografije i video materijal svega što sam do sada radila - hvala mom Gradskom pozorištu što je tog materijala bilo dosta, kao i kratak video na temu zašto želim da radim za Cirque). Poslala i zaboravila, dok mi u sred noći nije stigao mail da sam prošla online selekciju i da sam pozvana na audiciju. To mi je momenat kad mi je došlo do glave i srca da čovjek gdje god da se zadesio i koliko god prepreka imao može da proputi ka nečem o čemu sanja, sam. Kažem sam, jer tu odluku sam morala da donesem sama, a oko mene su bili prijatelji koji su sa mnom plakali od radosti preko telefona te noći, koji nijesu dali da zbog straha, manjka vremena i sredstava odustanem. I tako sam se zatekla sama u Parizu, u stanu djevojke koju nisam poznavala i koja je bila tu da me ugosti, ohrabri i odvede do mjesta gdje se audicija sjutradan održavala. Bez nje i prijatelja u Podgorici ne bih uspjela sve to.

Audicija je trajala cijeli dan, imala je nekoliko krugova eliminacije i bila izuzetno zahtjevna, ali uz sve to puna smijeha, predivnog odnosa ekipe skauta prema nama kandidatima (bilo nas je 30-ak, iz cijelog svijeta) i na kraju nas je u bazu Cirque du Soleila uvršteno pet (iz Britanije, Irske, Španije, Japana i Crne Gore).

Taman kad je saradnja trebala da se podigne na viši nivo (naš skaut je trebao da dođe u Podgoricu i održi masterklas prije audicije u Budimpešti), objavljen je lockdown. Cirque je kao privatna kompanija doživio bankrot i sve je ukazivalo na to da je san o radu za njih bespovratno nestao. Međutim oni su se zahvaljujući otkupu akcija od strane njihovog osnivača i velikoj pomoći vlade Kvebeka vratili na noge i vratili u život gotovo sve svoje predstave, tako da se i meni vratila nada da ću dobiti svoju priliku, jer kod njih za glumce važi - što zreliji i iskusniji to bolji.

Oni igraju predstave za 4-5 hiljada ljudi, na turnejama i po dva puta dnevno. Njihov odnos prema kandidatima na audiciji, saradnicima i umjetnicima je izuzetan primjer ljubavi i plemenitosti jednog kolektiva koji se bavi umjetnošću i od njih treba učiti. Beskrajno sam zahvalna što sam upoznala dio njihove ekipe. Valjda se nekada sretnemo opet.

• U regionu je hiperekspanzija TV serija u kojima su uloge povjerene i Vašim kolegama, a i Vi ste već radili na televizijskim projektima. Koliko Vas taj segment glume zanima i imate li u planu takve projekte ili je pozorište, ipak, prvi i pravi izbor?

Vrlo me zanima, samo nije lako doći do prilike. Pozorište mi je, moram da priznam, zona komfora, pred kamerama imam solidno iskustvo, ali ni blizu koliko u pozorištu. Više ljubavi imam prema filmu, nego prema tv serijama. Film je nešto sasvim posebno, voljela bih da doživim bar još jedan proces snimanja filma, sa temeljnom glumačkom pripremom.

• Prije nekoliko godina osnovali ste "Krpenku", i pokrenuli kreativan bizniz - izradu krpenih lutki po narudžbini i haljinica za djevojčice. Otkud ideja i kako ste zadovoljni odzivom roditelja i djece za ovu vrstu igračaka? Jeste li ovim projektom spojili i lijepo i korisno?

Oduvijek sam voljela da šijem, mama je šila kad sam bila mala, pa me je naučila i prije par godina poklonila mi svoju mašinu. Zahvaljujući njoj nastala je Krpenka.

Inspiracija mi je bila moja omiljena lutka iz djetinjstva, a onda sam se razmaštala i kao što ste rekli, spojila lijepo i korisno. Upoznala sam veliki broj sjajnih ljudi koji se bave ručnim radom i veliki broj ljudi koji su porudžbinama i kupovinom omogućili da se moja ideja razvija i napreduje i veliko im hvala na tome.