STANOJEVIĆ

Književnost uvode u prostore slobode

Književni program festivala "Grad teatar" nastavljen je na trgu pjesnika, a gošća je bila Stanka Stanojević, koja je predstavila svoje književno djelo "Karneval u Amnionu", objavljeno u ediciji Narodne biblioteke Budve.

Sam naslov je metafora, istakla je Stanojević, a amnion je u njenom poimanju nešto što postoji prije iskustva, prije nas, i time nas određuje: “Ne samo ta zaštitna opna koja nas štiti jer nas posle toga ništa više ne štiti. To je jedno iskustvo apriori koje nas određuje.”

Moderatorka večeri je bila dr Biljana Jovanović Ilić koja je kazala da “Karneval u Amnionu” pretpostavlja značajnu komunikaciju sa savremenim, pokušaj ontološkog odgovora sa idejama kojima su izlivane staze svakoga od nas.

“Putujući imaginarnim i fizičkim realnostima, Stanka Stanojević dostiže do molitve kojom se vezuju sreća, pobjeda, ponos i prevaziđeni besmisao. A sve to u veličanstvenoj sprezi poezije, muzike i stihova. Postoji nešto što je neuhvatljivo u njenoj poeziji, nešto što nije nimalo trivijalno, nešto što zahtjeva duboko osjećanje čovjeka, ljubavi i prije svega rasta svakoga od nas kao čovjeka i nekoga ko želi da govori i učestvuje i poetskom svijetu”, kazala je Jovanović Ilić.

Svako biće je slobodno po rođenju i može da čita i učitava ono što želi, ono što nosi svojim iskustvom, obrazovanjem i karakterom, a književnost tj. umjetnost nude čovjeku te beskrajne prostore slobode gdje će pročitati štogod želi i što sam u sebi nosi, kazala je Stanojević.

“Ako nađe iskru u sebi, naći će je i u nekom umjetničkom djelu. Ako je umjetničko. Ja vremenu dozvoljavam da radi i dokaže da li je nešto umjetnost ili nije jer mi u sadašnjem trenutku ne možemo da dokažemo. Može nešto da nam se sviđa ili ne sviđa, da razumijemo ili ne razumijemo, da nešto osjećamo. Ali, da li je to umjetnost, pokazaće trajanje, odnosno, vrijeme.

U poeziji Stanke Stanojević ne postoji muško i žensko biće: “Čovjek je biće bez obzira na pol. Niti smo birali da se rodimo, niti kog ćemo pola da budemo. Svi smo u tom u tom smislu poptuno ravnopravni i imamo jednako pravo na ovo parče zemlje, neba ili vazduha koje odaberemo sami.”, naglasila je Stanojević.

Kako je dodala, nije od onih pisaca koji pišu svakodnevno i po diktatu, osim onog unutrašnjeg diktata kada zaista osjeti potrebu da treba da se umjetnički izrazi: “Oduvijek sam smatrala da je to jedina i prava umjetnost, ništa usiljeno, ništa za publiku da bi neko čuo, vidio ili držao do toga već prosto taj unutrašnji nagon koji osjetim.”, kazala je Stanojević.

Uz to, obrazlažući svoj doživljaj poezije i stvaralaštva dodala je i sledeće: “Poezija je u jednu ruku ostala anticipatorska umjetnost, tako da ne volim da nađem neki stih u svojoj poeziji koji će se desiti, nakon deset ili dvadeset godina, i podsjetiti... To se i sada dešava. Iako možda neko cijeni da je to u redu i da je to blagodat, za mene lično je to prokletstvo, možda i u pozitivnom smislu. Voljela bih da prestanem da pišem i prestaću. Treba imati mjeru u svemu, treba znati kada prestati.”