GORAN SEKULOVIĆ

O knjizi Radivoja Rada Brajovića "Sjećanja"

Knjiga Radivoja Rada Brajovića "Sjećanja", je toliko obimna, žanrovski i tematski raznovrsna i bogata, da je nemoguće u jednom članku, tj. osvrtu dati ni približno adekvatnu sliku i iole objektivnu i stvarnu ocjenu njenih rezultata i ukupnog društvenog salda. Prvo, pisao ju je čovjek bogatog životnog i radnog iskustva koji je duboko ušao u devetu deceniju života. I da nije bio na svim funkcijama na kojima je bio, imao bi što da kaže i poruči.

Drugo, pisao ju je čovjek "znanja", ali i čovjek "akcije", tj. "prakse" i to iz njenih raznovrsnih izvora i sfera, kako omladinsko-aktivističkog i ekonomsko-privrednog, pa čak i kulturno-naučno-publicističko-stvaralačkog (ne treba, između ostalog, nikako zaboraviti, naprotiv!, uz ovu publicističku knjigu najfinije pređe, da je Brajović kao magistar nauka (ekonomski smjer na Pravnom fakultetu u Beogradu) bio izabran za višeg predavača na Pravnom fakultetu u Titogradu i da je autor jedne od izuzetno važnih crnogorskih odrednica u Enciklopediji Jugoslaviji), tako i višedecenijskog političkog i državnog angažovanja, a "na kraju", odnosno kao "krem krema" treba istaći činjenicu koja je alfa i omega svega da ju je pisao stamen i smio, hrabar i čestit, odgovoran i samosvijestan (a bez ovoga nema kritičkog i istinitog suda i tvrđenja) čovjek, čovjek od integriteta, morala i dostojanstva.

Treće, bez obzira što je svako vrijeme ljudsko, čovjekovo vrijeme i bez obzira što kako piše u Bibliji, postoji vrijeme gradnje i vrijeme rušenja, Brajovićevo prisustvo u životu se desilo u dijelu izuzetno velike i značajne novovjekovne ili može se reći i savremene epohe koja je po svim parametrima – tehnološko-vojnim, ekonomsko-industrijskim, političko-državnim, nacionalnim, društvenim, socijalnim, revolucionarnim – bila jedna od najinteresantnijih i najdinamičnijih društvenih sekvenci može se
reći čak i ukupne ljudske poznate istorije.

Četvrto, i njegovo konkretno vrijeme, vrijeme njegovog individualnog političkog angažovanja, da ostanemo samo na njemu, desilo se u jednom izuzetnom društvenom periodu, osobito čini se za Crnu Goru, što se može lapidarno okarakterisati i kao njegovim učestvovanjem u velikom istorijskom građenju i procesu obnove nezavisne Crne Gore kao dijelom i pripadništvom jedne, ipak, među ostalim povlaštene posebne "međugeneracije" u kojoj je on kao pojedinac opet imao jedno sasvim autentično, uvaženo i prepoznatljivo mjesto.

Peto, šesto, sedmo… Daleko bi nas odvelo ovo tako potrebno analitičko "seciranje" svih neophodnih okolnosti, uslova, toka, procesa, ograničenja, rezultata svake društvene epohe, pa i one u kojoj je djelovao Radivoje Rade Brajović. Djelovao na nju koliko je djelovala i ona njega. Kao što je to uostalom jedan od neiskorjenjivih ontoloških društvenih zakona od postanka čovječanstva. I što se onda, konačno, može reći u jednom običnom članku, prije svega ograničenom po prostoru, o jednoj takvoj knjizi kao što je Brajovićevo "Sjećanje"? Pokušaćemo samo da lociramo one nama posebno zanimljive njene dijelove i potom da dubinu i bogatstvo nenih poruka povežemo sa sadašnjošću i budućnošću Crne Gore. Jer, "Brajović nikada nije razmišljao sa pozicije pripadnika jedne politički poražene nomenklature" (prof. dr Latinka Perović). Posebno je zato i danas Brajović s pravom sav upućen svojim i "Sjećanima" i ukupnim angažmanima i habitusom na budućnost Crne Gore, njenu dugoročnu stabilnost i njen svestrani prospetitet.

U ovoj knjizi Brajović je napisao više "knjiga", tj. relativno samostalnih njenih dijelova i pasaža, izuzetno raznovrsnih i zanimljivih. Od podsjećanja zavičajno-crnogorskog na djetinjstvo i ranu mladost, osobito ratnu, kada je imao i bliske susrete sa smrću, odnosno neprijateljskim rafalima, mecima i granatama, pa poratnu i školovanje sve do gimnazijske mature, do sugestivnih krokija i mini-portreta o Mirku Kovaču, Veselinu Đuranoviću, Ivanu Stamboliću, Anti Markoviću, Veljku Milatoviću (za koga je napisao i ovo: Svaki oblik ulizništva bio mu je tuđ do gađenja. Takvih se klonio koliko je god mogao").

Zatim vrlo upečatljivih i literarno-avanturističkih storija, posebno o stricu Niši Brajoviću, kao i o mlađem bratu Mihailu – Migudu – Mišelu, ali i o neizbježnoj tzv. antibirokratskoj revoluciji ("U publicističkim i istoriografskim radovima teško je naći opis antibirokratske revolucije u Crnoj Gori koji je uporediv sa njenom anatomijom u Brajovićevim "Sjećanjima" - prof. dr Latinka Perović), te svakako ne na kraju i putopisnih reportaža sa otkrivanja i obilazaka brojnih najljepših bisera crnogorskih prirodnih ljepota i pejzaža i mnogih, mnogih drugih mini-priloga sa uistinu maksimalnim značenjima i porukama.

O ličnosti Radivoja Rada Brajovića može se mnogo toga reći. Bio je "student generacije", a ovako objašnjava kako je postao član
Partije: "Mislim da im je pomalo bilo neprijatno da ’student generacije’ i njihov drug ne bude sa njima u partijskoj generaciji, u kojoj treba da su najbolji".

Rad bez privilegija bio je u ono socijalističko-samoupravno doba i njegova moralna norma. Više puta nije prihvatao ponuđene funkcije što ni tada, a ni sada nije bila baš uobičajena pojava, osobito u crnogorskom društvu: nije se složio da bude postavljen za saveznog ministra unutrašnjih poslova, odbio je čak i kandidaturu za saveznog premijera, a nije prihvatio ni poziv da bude potpredsednik u Vladi Branka Mikulića, kao ni ponudu za jugoslovenskog ambasadora u Čehoslovačkoj.

Brajović za nacionalizam kaže da je "izgubljeno vreme jedne generacije". Aktivista i rukovodilac omladinskih radnih akcija i brigada ("Nije moguće čitaocu dočarati atmosferu koja je vladala na radnim akcijama"), Brajović je s pravom i čak i obavezom, koje se on nikada nije libio, naprotiv, mogao da poruči: "Teže je graditi nego rušiti".

U odjeljku "Obrazovanje, kultura i nauka" Brajović govori i o, s pravom, "Periklovom dobu u razvoju institucija kulture u Crnoj Gori". Primjećuje da na to doba "dana se gleda previše pojednostavljeno, a nerijetko i pogrešno. Govori se, na primjer, da su vlast i politika malo uradili na jačanju nacionalnog i kulturnog identiteta. Kao da je vlast mogla i trebala da administrativno ili političkom prisilom izgrađuje svijest o nacionalnom i kulturnom identitetu. U društvu socijalističke demokratije, ta se svijest jedino mogla izgrađivati kroz procese nacionalne i kulturne emancipacije koji počivaju na djelatnosti temeljnih institucija, njihovim istraživanjima u oblastima kulture, nauke i posebno istorije, publikovanjem rezultata tih istraživanja i njihovim unošenjem u školske programe i najširim obavještavanjem građana preko javnih medija. To je bio put za koji se opredijelila politika". I to je jedini put svake demokratske politike. Ali, ovo ne abolira istu tu politiku od njenog dijela odgovornosti, angažovanog stava i utvrđivanja kriterijuma za konstituisanje kritičkog korpusa institucija, dakle, upravo od onoga što ona i dan-danas zamjera (barem u izjavama dva državna čelnika) kulturnim i naučnim stvaraocima.

Brajović dalje piše: "Može se reći da je u pogledu kritičkog sagledavanja pitanja državnog nacionalnog i kulturnog identiteta
politika išla ispred naučnih i kulturnih institucija. A u analizi nacionalnog pitanja crnogorskog naroda, među političarima, najdalje je otišao Veselin Đuranović, glavni kreator Platforme o kulturi."

Može se reći čak da je i danas uglavnom tako. Ovo Brajovićevo saznanje može i danas pomoći u formulisanju i realizaciji crnogorske nacionalne i državne identitetske strategije! U doba o kojemu govori Brajović bilo je razlike u odnosu na danas, i pozitivnih i negativnih, ali kada se pogleda stanje danas, koje nije mnogo poboljšano u identitetskoj sferi (crkveno-pravoslavno pitanje, kultura, nauka, školstvo, mediji), naprotiv! (dovoljno je samo pogledati broj etničkih i nacionalnih Crnogoraca u popisima tada i sada!), mogli bi se u najvećoj mjeri složiti sa ovom autorovom opaskom. Kao i sa sljedećom: "Samo je nekolicina naučnika i kulturnih radnika išla ispred od onoga što su bili stavovi državnog i partijskog rukovodstva, kao što su to bili Milorad Stojović, Sreten Perović, Branko Banjević, Radoje i Danilo Radojević, Vojislav Nikčević i još nekolicina. Pojedinci mogu, i to je korisno, da idu ispred, ili znatno ispred politike. Ali zvanična politika mora da procijeni realne mogućnosti promjena".

Da bi to politika mogla učiniti, ona mora planirati i stvarati mnoge neophodne pripreme i pretpostavke za željene promjene i ciljeve na mnogim društvenim i stvaralačkim tačkama u identitetskoj sferi, a to kod nas tako često nedostaje, jer se ne izvrše na vrijeme i u dovoljnoj mjeri. A iz rubrike "tada i sada" je još jedna Brajovićeva ocjena o vremenu jugoslovenskog socijalizma: "Vladajuća  istoriografija od vremena tzv. antibirokratske revolucije u Crnoj Gori i Srbiji se udaljila od kritičkog i objektivnog sagledavanja toga vremena. Uprošćavanjem, ili namjernom demonizacijom jugoslovenskog socijalizma i ideje komunizma nastoji se izjednačiti jugoslovenski socijalizam sa staljinizmom ili kasnije sa realsocijalizmom koji je bio vladajući u istočnoevropskim zemljama, koje su bile pod apsolutnom dominacijom Sovjetskog Saveza. Takva istoriografija ne može da bude pouzdan izvor o vremenu socijalizma i o njegovom sistemu u Jugoslaviji.

Partija jeste imala kontrolu nad cjelokupnim sistemom vlasti do sukoba sa Informbiroom i Staljinom. Poslije se Jugoslavija i Crna Gora ubrzano oslobađaju administrativnog upravljanja i kontrole Partije nad sistemom vlasti. I država i Partija se demokratizuju...  U Predsjedništvo države po položaju ulaze predsjednici Skupštine i Saveza komunista Crne Gore, a kasnije, da bi se izbjegla kumulaciju funkcija u državnim organima, predsjednik Skupštine nije više član Predsjedništva države po položaju… Dakle, radi se o međusobnoj saradnji, a ne o naredbodavcima i izvršiocima".

I sa ovim njegovim stavom se možemo u osnovi složiti, bez obzira što je priroda jednopartijskog monopola, u krajnjem, zakonito morala biti objektivna kočnica dalje demokratizacije socijalističkog samoupravljanja. Složiti, dakle, svakako, tim prije što danas u demokratskom višepartizmu imamo visok stepen prisutnosti u mnogim sferama društva negativnih strana partitokratije, kao i sistemsku kumulaciju funkcija, koja gotovo nikome "ne bode oči" i koja je "sveta krava" i vlasti i opoziciji. Uz ideološka ograničenja  jednopartijskog monopola koja su na kraju u tzv. Mikulićevoj komisiji konsenzualno prevaziđena, ali prekasno, postojale su i druge vrste ograničenja, i bliske i različite, kao što je npr. neuvođenje Vijeća udruženog rada i na federalni nivo, koje je moglo da se shvatalo na pozitivan, produktivan, stvaralački i civilizacijski način (o čemu je autor ovog teksta i sam pisao u to doba), da bude kasnije i u funkciji pomoći i doprinosa i Vladi Ante Markovića u njegovom nastojanju da ekonomski, privredno, civilizacijski, evropski umreži i integriše jugoslovensko društvo, što je dakako bio posljednji pokušaj izbjegavanja budućeg krvavog rata i spasa demokratske (kon)federalne Jugoslavije kao dobrovoljnog udruživanja njenih državnih konstituenata i simbolički posljednja slamka za koju su se hvatali svi jugoslovenski građani demokratske orijentacije pred sveopšti potop zemlje i uoči samog totalnog mraka u Krležinoj balkanskoj krčmi.

Markovića, koji je sa svojim Savezom reformskih snaga bio objedinitelj svih antinacionalističkih snaga u bivšoj SFRJ na njenom zalasku, pa naravno i svih tadašnjih odgovarajućih političkih snaga i partija u Crnoj Gori, o čemu tako dokumentovano i sugestivno piše Brajović.

Brajovićevo tačno i činjenično formulisano osjećanje i stanovište – "Berlinski zid je za nas pao još 1948. godine" ("jedna od
iluzija i Brajovićeve generacije", kako zapisa prof. dr Latinka Perović), uz to što je, dakle, svakako bilo objektivno preuranjeno sa aspekta međunarodnih okolnosti, naravno ne i sa jugoslovenskih posebno vizionarsko-budućnosnih, nosilo je sobom svu erupciju, otvorenost i snagu demokratskog, prosperitetnog i civilizacijskog hoda, toliko sveprisutnu i oslobađajuću da je moramo prepoznati kao dio pozitivnog komunističko-idejnog i socijalističko-praktičnog antifašističkog jugoslovenskog nasljeđa (na koje s velikim pravom uporno i odlučno insistira Brajović i u ovoj knjizi) i u savremenoj, suverenoj i demokratskoj, Crnoj Gori i njenoj kosmopolitskoj otvorenosti prema cjelini svijeta, te odlučnoj upućenosti njene elite na pripadništvo najrazvijenim njegovim strukturama i dijelovima, utemeljenoj u crnogorskoj hiljadugodišnjoj i etničko-nacionalnoj i etičko-aksiološkoj ontologiji. To što su sasvim suprotne snage – izuzetno raznovrsnog i često međusobno potpuno suprotnog porijekla, karaktera, opredjeljenja i ispoljavanja – i danas u zemlji veoma jake i koje u krajnjem bi Crnu Goru još od kobne i tragične 1918. g. preusmjerile od Evrope ka azijatskom smjeru i to, naravno, u onom negativnom istorijskom naslijeđenom značenju toga pojma, govori "samo" to da proevropska i demokratska politička crnogorska elita mora biti još odlučnija, organizovanija, obrazovanija i dosljednija, ali i lojalnija, iskrenija i posvećenija prema svome jedinom otačestvu – Crnoj Gori, crnogorskom narodu ("vjerne sinove... da ne izgube ni malo od svoje dične narodnosti crnogorske", jedna je od poruka Njegoša), svim drugim narodima i njenim građanima. Brajović je svakako pripadao toj generaciji obrazovanih, stručnih, modernih, dosljedno crnogorskih i samo na toj međunacionalnoj i međurepubličko-pokrajinskoj ravnopravnoj osnovi jugoslovenskih ("Zajedništvo opstaje na zajedničkim interesima i zajedničkim ciljevima, a ne na sili"), antidogmatskih, antistaljinističkih, demokratski orijentisanih kadrova. Takvih kadrova svakako Crnoj Gori treba i danas, naravno u geopolitički izmijenjenim okolnostima no zbog toga čak možda još i više i urgentnije. Pravo pitanje je koliko smo toga svjesni i koliko se ulaže u "proizvodnju", tj. obrazovanje i stasavanje upravo takvih kadrova, danas kada imamo toliko naših domaćih univerziteta i fakulteta – na kojima po meritornom tvrđenju njihovog nastavnog kadra studenti vrlo malo znaju o crnogorskim vrijednostima i habitusima i đe se nažalost uglavnom (a prethodno u osnovnim i srednjim školama) u nastavnim disciplinama, tj. predmetima i u njihovom sadržaju marginalizuju društveno-humanističke nauke, osobito one iz korpusa nacionalnih crnogorskih istorijskih, filozofskih, književnih, etičkih, etničko-narodnih, antropoloških, aksioloških, pravoslavno-vjersko-crkveno-ekumenskih i drugih ontoloških i fenomenoloških crnogorskih autentičnosti, osobina i posebnosti kao dijela svjetskog bogatstva naroda i država – da više ne možemo se "vaditi" na objektivnu okolnost školovanja vani, pretežno u Srbiji kao nekada, što je bio objektivni alibi za mnoge tadašnje teškoće, osobito u izgradnji i očuvanju crnogorskog identiteta.

Odgovor je blago rečeno – sasvim nedovoljno. Da bi se to promijenilo potrebno je imati znanje i samosvijest o nepromijenjenom, odnosno stalnom i gotovo "vječnom" strateškom i instrumentalnom značaju i sredstvu Crne Gore za svaku dosadašnju, ali i sadašnju i buduću velikosrpsku (kao i svaku drugu sličnu velikodržavnu ma s kojih pozicija dolazile i mogu da dođu) imperijalnu politiku, potrebno je imati strategije različitih nivoa, počev od onih državno i nacionalno geostrateških i geopolitičkih, pa sve do onih operativnih i primjenljivih u mnogim sferama društva, osobito u prosvjeti, nauci, kulturi, medijima... Potrebno je čitati knjigu "Sjećanja", Radivoja Rada Brajovića.