[ Objavila: M.M ]

VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE

Jedan od Dedića ili: Kada su zrijevali proljeće i rat

Arsen Dedić, poznati hrvatski kompozitor koji se stvaralački potvrdio u različitim muzičkim žanrovima i umjetnostima, književnik, prevodilac, tekstopisac, pjevač. Veliki dio njegovog opusa čini primijenjena muzika za televiziju, film i pozorište. Jedan je od najuglednijih kantautora sa prostora bivše Jugoslavije i pjesnik koji je objavio na desetine knjiga.

Još kao gimnazijalac je objavljivao poeziju u „Poletu“, „Književnim novinama“ i „Vidiku“, a kao student počeo je da piše uz stihove uporedo i tekstove na muziku. Jedna od takvih prvih kompozicija za koju je napisao tekst pod pseudonimom Igor Krimov osvojila je i nagradu, a Arsenu kao autoru teksta pripao je i novčani iznos. Iako je tada rekao da smatra ’’pisanje tekstova epizodom koje ću se ja kasnije lišiti. Dat ću svoje ime onda kad budem pisao pravu poeziju i pravu glazbu", pokazalo se da je bila i da jeste prava poezija sve što je Arsen pisao i napisao.

Teofil Pančić za koga je Arsen ’’pesnik naše intimne geografije’’ piše: ’’Ne sećam se kad sam tačno zavoleo Arsena, zato što se zapravo ne sećam vremena kad ga nisam voleo; biće da se to dogodilo u onoj dobi kada sam prestajao da budem dete, a prestajao sam sa svakom novom pročitanom dobrom knjigom, i sa svakom novom otkrivenom pločom mog života...da, kada čujem njegov glas, u najdirektnijem sam mogućem kontaktu sa kontinuitetom sopstvenog života, u kojem je deficit kontinuiteta ionako uzeo preveliki danak. Nisam ga lično poznavao, pa ipak, svet bez Arsena doima mi se nekako nezamislivim, to je svet u kojem tek treba naučiti kretati se.’’ Da, zaista, od kada znamo za sebe znamo i za Arsena. To intenzivno druženje s njegovim stihovima i njegovom muzikom počelo je od singlica, preko LP-ki i kaseta, pa sve do raznih nosača zvuka, a kroz svo to vrijeme i kroz njegove nastupe na festivale kojih je nekada bilo širom naše velike Jugoslavije (SFRJ), na televiziji, radiju, solističkim koncertima...

A od tih koncerata jedan je bio posebno upečatljiv. Neposredno prije nestanka SFRJ u ratu devedesetih, Arsen je nastupio u Crnoj Gori. Śećam se da je otpjevao i Goranovu pjesmu “Moj grob”, za koju je komponovao muziku: “U planini mrkoj nek mi bude hum, nad njim urlik vuka, crnih grana šum, ljeti vječan vihor, zimi visok snjeg, muku moje rake nedostupan bjeg; visoko nek stoji ko oblak i tron, da ne dopre do njeg niskog tornja zvon, da ne dopre do njeg pokajnički glas, strah obraćenika, molitve za spas; neka šikne travom uz trnovit grm, besput da je do njeg, neprobojan, strm, nitko da ne dođe do prijatelj drag, i kada se vrati, nek poravna trag.” Arsena i Kovačića vežu najdublje, stvaralačke, besmrtne niti. Za svoje pjesništvo dobio je kasnije i najveću hrvatsku književnu nagradu “Ivan Goran Kovačić”. U medijima je bilo dato da je Arsena vijest o Goranovoj nagradi zatekla u Dubrovniku (kada sam to pročitao, ponadao sam se da je na putu ka Crnoj Gori). Valjda je i tada bio krenuo “vlakom prema jugu, zlatnim kolosjekom”, na kojem će “ostaviti dane i godine posne, kao davno nekad brzim preko Bosne”, pjevajući Gabi – “Samo vjetar s mora ljubiće ti lice, kad krenemo jednom s ove raskrsnice”. Simbolično i (jugo)nostalgično, zar ne?

Arsenove i Gabine stare ploče, one male na 33. obrtaja i longplejke, magnetofonski zapisi, ali i kasete i novi kompakt-diskovi, i u prošlosti i danas su prave ikone. Biće to i u budućnosti. Te večeri 1991. godine, u Domu omladine »Budo Tomović« u tadašnjem Titogradu, kada je zrijevalo proljeće, ali i rat, otišli smo sa srećom i velikim ushićenjem da čujemo Arsena. A godinu dana prije toga, u brak sa Biljanom ušao sam upravo sa Arsenom! Tu su bile ploče - dobre, stare LP-lejke - i kasete sa njegovom divnom muzikom. Arsenove prve pjesme su tako prešle iz mog u njeno srce, iz moje u njenu dušu. Srećom, prvih mjeseci u iznajmljenom stanu smo bili bez televizora. Tako smo slušali Arsenovu muziku i pjesmu, u vremenu već dobrano bremenitog ‘’gledanjem’’ muzike. Video i muzički spotovi su ubili dušu muzike. Od ljeta 1990. (zapravo krajem maja) do ljeta 1991. godine, od našeg vjenčanja na Plitvicama, u lijepoj našoj (o, da, Arsen je odista ’’pesnik naše intimne geografije’’!), do vremena kada je Mihailo zakucao na vrata našeg doma, naš, ali i njegov duh, ispunjavali su Arsen i Gabi. Zajedno, svo troje, slušali smo ovaj prvi i naj-par ju-muzike sa tehničkih zapisa, sve dok, opet svo troje, nijesmo otišli da čujemo i uživo, nažalost, tog puta, samo Arsena. Da, tog puta, jer, iskreno sam se nadao, da će vrlo brzo i Arsen i Gabi zapjevati zajedno u Crnoj Gori, bez obzira na ratnu opasnost, jer teško je iko mogao da predvidi što će nam se sve izdešavati. Biljana je maštala o tome da naše drugo dijete bude "obavezno"! djevojčica i da će se zvati Bojana. Tako je Biljana Bojanu nosila u mislima još tada, na Arsenovom koncertu. I ovaj san na javi joj se ispunio, kao i onaj prethodni da prvo dijete bude dječak - Mihailo. Možda je Bojana dozvana i zaštićena maminim nadama i željama čak i prisustvovala Arsenovom koncertu.

Kasnije su, poslije jednog uistinu besmislenog rata, Arsen i Gabi kao žive ikone jedne formalno više nepostojeće i bivše zemlje, ali živih ljudi i stvarnih ośećanja, zapjevali zajedno u Crnoj Gori. I kao što Arsen i Gabi pjevaju – “Mi se svuda pratimo kao dvije sjene", upravo njihove dvije śene će pratiti jugonostalgičare čitavog života. (’’Zagreb, Zagreb’’, uvijek se śetim te divne pjesme u izvođenju Iva Robića, koja me odmah podśeti na pjesmu o Beogradu, koji ’’srce ima’’, a koju pjeva Lola Novaković). Kao da je to znao i Arsen, pa je na koncertu otpjevao sve njegove i Gabine zajedničke pjesme. A Arsen i Gabi znaju da “gubi onaj ko pobjede niže sam, jer da se prizna ta slavna bitka, treba da ima dva pobjednika.” Bračna ljubav tako liči na ljubav prema domovini. To su svakako morali imati u vidu svi naši vladari. Da su došli do tog saznanja, odustali bi od svoje sebične namjere da usreće ljude po svom receptu i po svaku cijenu. Da se to desilo imali bi dva, odnosno u našem slučaju šest, ili možda je najbolje reći, koliko god ko hoće pobjednika! Svi bi bili pobjednici!

Danas smo svi pobijeđeni i gubitnici. Jedini “rat” koji bi kao pobjednici tada mogli zahtijevati bio bi onaj o kome pjevaju Arsen i Gabi : “Srce bi opet u boj, stara moja, stari moj; ovu ljubav san već hvata, malo starog, dobrog rata, treba još ponekad njoj, stara moja, stari moj.” Rat za održanje tihe vatre ljubavne strasti i življenja, a ne rat za širenje velike vatre smrti i ništavila. Nažalost, poezija i pjesme Arsenove, ali i jednog Vitomira Vita Nikolića i jednog Miladina Šobića, u ovom smislu su i danas, krajem druge decenije XXI vijeka, aktuelne, jer kao da oblaci ili oblici ovog drugog, a tako našeg, domaćeg, lokalnog, ’’pravog’’ (pravi, dobri, plemeniti rat je zapravo onaj prvi o kojemu pjevaju Arsen i Gabi, a ovaj drugi je uistinu krivi, zli i krvožedni) rata – poslije Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Kosova i bombardovanja SRJ – još uvijek, ni izdaleka, nijesu konačno i “praistorijski” nepovratno iza nas. A Arsen, Vito i Miladin su prava braća po rimi. Evo što kaže Miljenko Jergović o Arsenu i Miladinu, odnosno o tome kakvo je mišljenje Arsen imao o Miladinovim pjesmama: "Jedini Zagrepčanin kojeg sam ja uopšte sreo, a koji zna za Miladina Šobića i jako mi je lijepo govorio o njemu je Arsen Dedić. Kako mu je to bilo jako dobro i jako drago, što je za Arsena neobično, jer on nije baš neko ko voli da hvali previše druge kantautore, a pogotovo ne one koji mu se ne sviđaju". Mnoge su pjesme i Vita Nikolića dušu dale za šansonu i muzički su pjevljive, te je i tu veza njegove poezije sa poezijom Arsena Dedića i Miladina Šobića. Poznato je koliki je uspjeh postigao Miki Jevremović sa Vitovom pjesmom “Pijem”.

Arsenov koncert održan 1991. godine u Titogradu je bio njegov posljednji solistički koncert u našoj zemlji u okviru velike, dobre, stare Jugoslavije. Bilo je to tik uoči tzv. »dubrovačke operacije«. Sala je, kao i uvijek kada je Arsen u pitanju, bila puna. Arsen Dedić je sav prihod od prodatih ulaznica usmjerio u dobrotvorne svrhe i poklonio za obnovu zgrade Crnogorskog narodnog pozorišta, nastradale u požaru. Na isti način postupila je i Tereza Kesovija, desetak dana kasnije te, sada već tako davne i daleke, 1991. godine. Činjenica da su u obnovljenom i modernom zdanju CNP-a ugrađene i Arsenove i Terezine pjesme tako dobro poznate i prihvaćene decenijama na prostoru bivše Jugoslavije, ali i Evrope, svakako je zasluživala u proteklom vremenu neku vrstu priznanja, makar i simboličnog. Oboje su ovim plemenitim gestom rizikovali, posebno u onom vremenu pripreme zla na sve strane bivše Jugoslavije, kritiku i napade i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. Bolji i veći, ali i humaniji i širih vidika, umjetnici od Arsena i Tereze nijesu nam tog trenutka mogli doći, jer ih naprosto nije bilo, niti ih ima i dan-danas. Ova dva hrvatska umjetnika, muzičara i pjevača su tokom svojih dugih višedecenijskih profesionalnih karijera od svojih imena stvorili prepoznatljivi imidž, brend, jugoslovenske muzike i kulture. Interesantno je da su i Arsen i Tereza završili odsjek flaute na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i da su je jedno vrijeme aktivno svirali – Tereza u Simfonijskom orkestru Radio Zagreba, dok je Arsen nastupao u zagrebačkim džez sastavima. Još je interesantniji podatak da su i Arsenu i Terezi njihovi očevi morali da prodaju svinje da bi im kupili veoma skupe flaute.

Da li treba reći da je i na Terezinom koncertu sala u Domu omladine ‘’Budo Tomović’’ bila ispunjena do posljednjeg mjesta? A kako smo potom uzvratili na njihovu odluku da cijeli prihod bude usmjeren u dobrotvorne svrhe – dakle, kao prilog obnovi zgrade Crnogorskog narodnog pozorišta nastradale u požaru? Kako smo uzvratili na ovaj zaista plemeniti i uzvišeni gest (i to u jednom nimalo ružičastom, već krajnje opasnom i zlokobnom, trenutku) dva vrsna umjetnika svjetskog renomea? Granatiranjem Dubrovnika, grada-umjetničkog djela koji svima nama, čitavom svijetu pripada. Dubrovnika, kao vječnog simbola nekog ljepšeg juče, danas i śutra čitavog Balkana. Dubrovnika, kao grada oko kojega su se splele duše i životi mnogih, a u svakom slučaju i Arsena (ukupnim stvaralaštvom), i Vita (koji mu se u pjesmi “Noć sa Dubrovnikom” obraća sa ’’Gospodine Grade’’) i Miladina (koji je u njemu živio tokom studija). Dubrovnika kao sigurno jednog od tematskih motiva, pa i, paradigmatski, središta njihovog poetskog vjeruju, jer, i Arsen Dedić i Miladin Šobić i Vito Nikolić su, da se poslužimo jednim Miladinovim stihom, ’’pjesmom pričali život svoj’’. Dolazili smo mu u pohode kao našem najrođenijem. Šetali Stradunom s nadom da ćemo sresti Ibricu ili Đela Jusića. Kako smo im uzvratili? Varvarski i neljudski. Ne-čojski. Tako nas Marko Miljanov nije učio. Nijesmo znali da odbranimo druge od sebe, niti sebe od samih sebe. Tereza je 2010. godine objavila autobiografiju u kojoj je opisala rat devedesetih i napad na Dubrovnik kao jedan od najtežih trenutaka u svom životu. Njena kuća je bila spaljena, a ona se osjećala protjeranom iz svog rodnog grada. Smatrala je s pravom da su ljudi na njenu ljubav odgovorili mržnjom. Ipak, kao veliki i ljudi i umjetnici, i Tereza i Arsen su kasnije, poslije završetka ratnih, devedestih, godina i dalje nastavili da dolaze u Crnu Goru i održavaju koncerte.

Arsen je u Titogradu te davne 1991. pjevao: "Ja sam samo jedan od Dedića koje srećeš svaki dan", kao aluziju i varijaciju na poznati refren iz jedne njegove pjesme - "Ja sam samo jedan od mladića koje srećeš svaki dan". Naravno, u pitanju je asocijacija na prezime Dedić koje je često u Crnoj Gori. Ove Arsenove dobre vibracije - koje Jure Stublić, podśetimo se i toga, želi "za sve nacije" – nijesu imali, osim časne manjine, koga u Crnoj Gori da dodirnu, jer smo ih nepodnošljivom lakoćom tjerali od sebe. A da je sve gotovo sa našom prostranom i lijepom ‘’Jugom’’, pokazali su već prvi oružani sukobi u Sloveniji. Pandorina kutija se bila time otvorila. Krležinim jezikom govoreći, još jednom su se ugasila svjetla u balkanskoj krčmi. I u tom mraku pojavili su se malobrojni svici koji će, uprkos svemu, zauvijek služiti na čast i ponos i ostati svjetlost i budućnost Crne Gore. Početkom devedesetih jedino rijetki, upravo ti malobrojni svici, nijesu iznevjerili Terezino i Arsenovo vjerovanje u Crnu Goru. Da nijesu imali nade u crnogorski razum, u našu čast, u naš ponos i naše dostojanstvo, ne bi ni dolazili u predvečerje rata koji je vrlo brzo zaigrao svoje najkrvavije kolo. Uzdali su se u Crnogorce i građansku Crnu Goru. Došli su sa najboljim namjerama. Uskoro smo došli i mi kod njih – sa nepočinstvima i nevaljalstvima najgore vrste. Sa zločinima. Paljenjem, ubijanjem, protjerivanjem. Stratezi i planeri rata su to i htjeli. Moralno uniziti i posramiti Crnogorce kao napadače na Dubrovnik, na njegovu kulturu i istoriju. Našli su se među nama, kao i uvijek, i oni koji su svojim beščašćem, možda i za vazda, oskrnavili sveti oreol crnogorske duhovnosti. No, ruka je, poslije svega, pružena i prihvaćena, onako kako ljudski valja i civilizacijski dolikuje. Danas opet hrlimo Dubrovniku i grlimo njegove kamene svetinje i ikone kao jednu od zaloga univerzalne ljudske nade i zajedničkog opstanka na ovim prostorima. Čini mi se da danas ličimo na onaj val o kojem pjeva Arsen: “Val, što sam iskopa raku, opet digne se iz vala”. Ili, što bi rekla Tereza: “Sve se vraća, sve se plaća.” Državnici i svjetovne i duhovne vođe su ti koji grade mostove i povezuju, a ne razgrađuju i razdvajaju. Podśetimo, i Papa Jovan VI se 2000. godine izvinio za zločine učinjene u krstaškim ratovima.

Poslije smrti Arsenove na prvom koncertu u Crnoj Gori, opet u Domu omladine ’’Budo Tomović’’ u Podgorici, kada su Gabi i Matija svirali i pjevali i za Arsena, Gabi je rekla da je često pitaju koja joj je najmilija Arsenova pjesma. Novinarima sam odgovorila, a vi ćete je sada čuti, rekla je. Sa prvim počecima muzike – na moje veliko zadovoljstvo, koje sam odmah podijelio sa Biljanom - odmah sam prepoznao pjesmu ’’Kuća za ptice’’, čije je stihove napisao Drago Britvić, a muziku i dodatke stihovima Arsen: ’’Već sedmi dan je kišilo/ko sa mnom da je čitav svijet/zaboravljen./A ti si se nasmiješio/i nebo se nasmiješilo/u isti tren./I život svoj si listao/i zvijezde su svjetlucale/u život moj/a onda si me ljubio/ko ptice što su kucale/na prozor tvoj/Ja slavim večeras/dan ljubavi tvoje/u kući za ptice/u kući za dvoje .../Ja slavim večeras/dan ljubavi tvoje/u kući za ptice/u kući za dvoje .../I dok ti pričam o nama/ti gledaš me i smiješiš se/jer sada znaš/i makar dani prolaze/još uvijek ptice dolaze/na prozor naš/Ja slavim večeras/dan ljubavi tvoje/u kući za ptice/u kući za dvoje .../Ja slavim večeras/dan ljubavi tvoje/u kući za ptice/u kući za dvoje.’’

Na kraju koncerta, Gabi je rekla da će otpjevati jednu njoj veoma dragu pjesmu iako za nju Arsen nije pisao ni tekst ni muziku. Opet sam odmah prepoznao meni veoma, veoma dragu pjesmu Ivice Krajača „Još uvijek" i opet podijelio zadovoljstvo sa Biljanom: ’’Još uvijek ludo želim da me voliš/Da budem dio tebe kad si sam/Da nježnost tvojih ruku vječno živi uz nas/Jer za me ti si sve što znam/Još uvijek su mi dani tako kratki/Za sve to što ti nisam znala reć/I ne znam dal' će život biti dovoljno dug/Da nađem onu pravu riječ./Nek' umru ona tužna jutra/Što šutnjom katkad slute kraj/Kad blijede usne sad traže svoj put,/A oči naše gube sjaj/Još uvijek želim za te biti lijepa/I uzmi moje vrijeme kao dar/Jer starost nije poraz ako u njoj smo mi/Ko' miran, vječno sretan par, sretan par/Kad šapneš moje ime, znat ću - nije kraj/Jer glasom ti mi vraćaš sjaj/Još uvijek želim za te biti lijepa/I uzmi moje vrijeme kao dar/Jer starost nije poraz ako u njoj smo mi/Ko' miran, vječno sretan par, sretan par!’’ No, život nije bio dovoljno dug da se nađe ona, zapravo ova prava riječ: da starost nije poraz ako u njoj smo mi, ko' miran, vječno sretan par, sretan par! Kao da joj (smrti) ne bismo vjerovali na riječ, kako reče Kiš.

Muzički pisac, kritičar i novinar Aleksandar Dragaš je napisao za Arsena da je "Leonard Cohen i Jacques Brel u malom jeziku i maloj kulturi". To se isto može reći i za Vita i Miladina. Arsen, Vito i Miladin nimalo ne zaostaju za svjetskim velikanima poezije i muzičkih tekstopisaca. Naprotiv. Ali, mali jezik i mala kultura čine svoje, bar toliko još dodatnog jada na konstataciju-opomenu-epilog Arsenovog stiha ’’Koliko za pjesmu jada treba proći’’. Uz to, Arsen je primijetio i još neke poteškoće za bavljenje šansonom u našim domaćim sredinama. Naime, zapitao se što da radi naš šansonjer sa domaćim riječima nimalo skovanim za tu vrstu autorskog, poetskog i muzičkog, izraza? Eto, čak je i Arsen smatrao da treba govoriti o ovoj enigmi. A ako je iko na našem u biti jednom a četvoroimenom jeziku toliko ostvario uspješnih šansona da se ne vidi nikakva razlika između njihovog rodnog, prije svega, francuskog, mjesta i našeg prostora na kojemu su se ’’izvezle’’, to je bio upravo Arsen. Paradigma ovih domaćih riječi nepodesnih za šansonu, kako primijeti Arsen, može biti (i) jedna – sjekirica (na crnogorskom jotovanom izrazu djeluje, ipak, nešto ublaženije). A Miladin Šobić je i to “riješio”. Podśetimo se da je u remek-djelu, pjesmi “Žana” zapisao ove stihove: “Niko ne zna moja Žana/ da si krčma i kafana/U njedrima bombe dvije/krčmarice najmilije”. Eto kako i krčme i kafane (ne samo bistroi i kafei), pa čak i bombe mogu biti milozvučne i drage i tako daleko od najčešće i prizivanih i upotrebljavanih, i to dakako ne samo na Balkanu, slučajeva kada su one, i ne samo one nažalost, u pitanju. Opore balkanske riječi, dakle, kod Šobića vidimo da postaju melemne i sposobne za šansonjerske note poput slavom ovjenčanih francuskih opjevanih stihova za tu vrstu umjetnosti. I Arsenovih, dakako.

Goran Sekulović