[ Objavila B.B. ]

LABOVIĆ ZA RCG

Poezija je magnet za kontraste ljepote i smrti

Savremeni crnogorski pjesnik, esejista i prozni pisac Ljubeta Labović, za Radio Crne Gore otkrio je svoje motive i zadovoljstvo radom na radio drami "Rani odlazak". Govorio je i o povezanosti sa djelom i likom slavne književnice Silvije Plat, i o poeziji koja, kako ističe, voli kontroverzne situacije, iz njih nastaju najveći stihovi, najveća umjetnost.

Pjesnici cijelog života pišući poeziju stvaraju svoj osoben i prepoznatljiv pjesnički svijet u jeziku i poeziji. Jedan od najizgrađenijih i najprepoznatljivijih lirskih izraza u savremenoj crnogorskoj poeziji, stvorio je pjesnik, esejista i prozni pisac Ljubeta Labović.

Objavio je knjige poezije "Oblici smrti", "Gospodar kaveza", "Nedostajanje", "Chambre interiure/Unutrašnja soba", (dvojezično crnogorsko – francusko izdanje), "Neću da se budim", "Epistolarni odlomci za Silviju", "Samoća je tek počela" i "Vavilonske riječi".

Poezija mu je objavljena u crnogorskim i inostranim antologijama i prevedena na desetak stranih jezika. Dobitnik je nagrade "Risto Ratković" za knjigu "Neću da se budim" za 2011. godinu.

Labović potpisuje tekst i režiju poetske radio drame "Rani odlazak", čije je premijerno slušanje bilo u KIC-u Budo Tomović, a u produkciji Radija Crne Gore.

RCG: Premijera je pokazala da je "Rani odlazak" drama za slušanje bez daha. Koliko Vam prija činjenica da je publika bila oduševljena?

Radujem se da je mnogobrojna publika na premijeri "Ranog odlaska" pokazala tako veliko interesovanje za poeziju i poetsku dramu. Ispostavilo se da su muzika i vrhunska gluma Marije Vicković (Silvija Plat) i Branimira Popovića (Ted Hjuz) bili sjajan spoj između poezije i slušalaca. S obzirom da je poznato da ljudi danas malo čitaju poeziju i da je ona praktično na margini književnog i uopšte, kulturnog života, premijera je, barem za to prekrasno veče, osvojila publiku i vratila poeziju u centar pažnje. To mi je i bio cilj, da kroz radio dramu pibližim poeziju široj publici. Radio drama je izuzetan žanr. Upravo zbog tog prožimanja muzike, atmosfere, glasova i teksta. Sve je to, svakako, imalo uticaja i na raspoloženje publike. Naravno, uz izvanrednu saradnju i produkciju Radija Crne Gore.

RCG: Šta očekujete, da li će Vaša junakinja, pjesnikinja, Silvija Plat, uobličena u radijsku dramu, dobiti jedan novi, drugačiji život od onog kojeg je imala u vašim pjesmama?

Taj novi "drugačiji" život Platove, zapravo se može dosegnuti samo najdubljim ulaskom u atmosferu i situacije kroz koje je ona prolazila i sve proživljavala. Mislim da postoji to spajanje moje poezije i ove drame, oboje su na živom izvoru emocionalnosti, erotičnosti, inteligencije, ranjivosti, ženskosti i svih osobina koje je posjedovala Plat. Pokušao sam, dakle, u glasu, u zvuku da sve to iznova oživim kroz moj poetski dijalog sa ovom velikom pjesnikinjom. Jer, ako pjesme Silvije Plat, kako kaže A. Alvarez zvuče baš kao da su napisane posthumno, onda je one istovremeno i oživljavaju. Tako ona oživljava i u mojim emocijama, poeziji i ovoj drami.

RCG: Da li onda Silviju Plat možemo nazvati muzom vašeg pjesništva? Ljepota duha i poezije nikada ne umire. Tako je Silvija Plat ponovo živa u drami "Rani odlazak", koju ste napisali i režirali za naš radio. Šta nam još možete reći o tom radu?

Ako je Silvija Plat muza, onda je to moja vječna muza nespokoja. Radio drama "Rani odlazak", priča je o njenoj poeziji, ljubavi i životu sa engleskim pjesnikom Tedom Hjuzom. Sa poetskim sam osjećanjem izabrao ključne fragmente iz njihovog burnog života koji vode slušasoce kroz najuzbudljivije tokove drame, od prvog susreta na koledžu na Kembridžu, idiličnog života u seoskoj kući u Kort Grinu, pa sve do tragičnog kraja i samoubistva Silvije Plat. Drama, dakle, kroz pet scena obuhvata događaje koji su bili presudni u životu S.Plat i T.Hjuza. Od početka ljubavi, vjenčanja, zajedničkog života u Londonu i Devonu, putovanja u Španiju i Pariz, do iznevjerene ljubavi, rastanka i tragičnog životnog kraja ove velike pjesnikinje.

RCG: Inspirišu vas žene koje su ljepotom i poezijom ušle u istoriju. Kakav je Vaš odnos prema Silviji Plat, koja je vaša "polazišna tačka ljepote" i kojoj ste posvetili knjigu stihova "Epistolarni odlomci za Silviju"?

Istina je, dogodili su se neki tajanstveni spojevi između nekih velikih pjesnikinja i moje poezije. Bahmanova, u oluji ruža, pa Cvetajeva, pa Virdžinija Vulf, Elza Lasker, Anais Nin, Marija Čudina, E.Dikinson, Kamij Klodel..., sve te fascinantne žene kroz istoriju poezije, filma, pozorišta, inspirišu i izazivaju divljenje. Aleksandra Vuković je napisala u predgovoru za moju zbirku "Epistolarni odlomci za Silviju", da je u pitanju poezija "prožeta ženskim elementom". Interesantno je da je predgovor za moju knjigu "Neću da se budim" napisala pjesnikinja i univerzitetska profesorica koju nikada nijesam upoznao. Definitivno o mojoj su poeziji više pisale pjesnikinje i esejistkinje. Sigurno da u tome postoji neki znak, da su tako i sve opsesije Silvijer Plat, prema poeziji muzici, ljubavi, smrti i drugim velikim životnim temama na čudesan način postale dio mog imaginarnog svijeta.

RCG: Dio tog bogatog "imaginarnog svijeta", ostvarili ste u knjizi izabranih pjesama "Samoća je tek počela", u kojoj ističete trajnu uznemirenost vaših tema: ljubav, patnja, sreća, samoća, žudnja... Kojim putem ste išli, je li bilo izazovno napraviti cjelovit odabir sopstvene poezije?

Nastojao sam uvijek u poeziji da ništa ne radim projektovano, već spontano. Često imam utisak da knjiga izabranih i novih pjesama "Samoća je tek počela" i nije složena od već napisanih i objavljenih pjesama, već da se na neki nov poetski i stilski način iznova oblikovala. Zato i nemam sasvim određen utisak da je u pitanju klasičan izbor, iako je većina pjesama, već objavljena u ranijim mojim knjigama. Radio sam nekako spontano na tom izboru kao da sam pisao novu knjigu. Ako govorimo iz ugla tih velikih tema u koje svakako ulazi i "samoća", koja je u naslovu, onda se može govoriti o nekoj kompozicionoj cjelovitosti knjige. Cjelovitost knjige je svakako, prije svega, u semantičkom smislu. Samoća je iskustvo i onoga što nedostaje i onoga što postoji, čovjek neprekidno u svojoj dugoj istoriji luta kroz samoću i usamljenost. Svijet običnih iskustava nas zatrpava raznim iluzijama, a zapravo u središtu našega uma i emocija lebde nedostajanja i usamljenost. To su dva stanja koja vladaju Univerzumom i našim ličnim svjetovima. Poezija je u tome moje egzistencijalno središte, poniranje u emotivna stanja, neprekidna nada u nešto što naslućujem, nešto što nedostaje, ili kako kaže Valeri, vjerovanje u riječ koja je ponor bez dna.

RCG: Za jednog od vaših pjesničkih uzora, Rilkea, pjesništvo posjeduje spasonosnu ulogu i bez obzira na hermetičnost ono se zapravo tiče i stalo mu je do svakog čovjeka… Na koji način vi iskušavate poeziju?

Iskušavanje poezije je opasno, zanosno i "smrtonosno". Zar ne kaže Miljković "isto je pevati i umirati", on, koji je sebi uoči smrti ispjevao Rođendansku pjesmu. Poezija je magnet za kontraste ljepote i smrti. Rilke je bio zaljubljen u ruže, u njima je osjećao zanosnu ljepotu, ali je njihov ubod bio smrtonosan. Silvija Plat kaže "žudim za stvarima koje će me uništiti", a ta žudnja u njenom biću bila je, prije svega, opsesija za poeziju. Poezija voli kontroverzne situacije, iz njih nastaju najveći stihovi, najveća umjetnost...

RCG: Lično iskustvo vremena i prostora takođe je neiscrpna inspiracija i velika tema. Šta vam znači zavičaj, određeno mjesto u konkretnom i apstraktnom smislu (surova ljepota i visovi Montenegra, bujice u Barama Kraljskim, Lovćen, bijeli Komovi…)?

Nikad ne insistiram na tome planski. Svi ti crnogorski toposi, Lovćen, bijeli Komovi, Bare Kraljske, visovi Montenegra, sve je to genetski usađeno u mojoj krvi i jeziku. A zar poezija nije otuda? Senzacije djetinjstva, mladosti i ovovremeni konteksti u mojoj se poetici prožimaju sa tim potonjim, helenskim, mediteranskim, dakle crnogorskim mitologemama i toposima. A to povezivanje i reference na druge pjesnike, to je refleks čitanja, poetskog, jezičkog, intuitivnog povezivanja sa velikim pjesnicima, sa svjetskom poezijom koju uvijek kroz te procese osjećam kao svoju baštinu. Kako kaže A.G.Matoš, naša će poezija i umjetnost biti nacionalna tek kada bude evropska.

RCG: Poezija je, kako kaže Hese, put istovremeno trnovit i dražesan, put kojim čovjek spoznaje samog sebe. Vi kažete "jedino nam poezija omogućava da vidimo sanjana savršenstva i svijet iz prostora sna". Da li zato nećete da se budite, kako glasi naziv jedne od vaših poetskih zbirki "Neću da se budim"?

Mislim da upravo taj naslov, to stanje koje ste naveli, najbolje označava karakter i smisao dešavanja moje poezije. Ali, najčešći oblik tog dešavanja je zapravo u tom trenutku da "neću da se budim", što znači da hoću da ostanem u nekom stanju o kom mogu maštati i u jednom stanju koje želim. To je stanje neke bezvremenosti, sna, u tome je i tajna bivanja "lirskog subjekta" na zemlji. U snu se dolazi do otkrovenja, to je prostor podsvjesnog, prostor čistote "skrivene kao smrt". Jer u snu se može biti sve, to je imaginativni prostor u kom je sve ostvarljivo i ljubav i nemiri i spokojstvo. U snu je, opet ono što najviše želim, a to je da budem vidljiv samo svojom poezijom. Sve dok se ne probudim u onom stihu Virdžinije Vulf da je "život san iz kog se budimo umirući".

Nena Drašković, Radio Crne Gore