Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Подешавaња

Умањи / Увећај

Изаберите тему

Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Kulturna galaksija

23. 10. 2018. 07:22   >>  08:51

MIJO ADŽIĆ ZA PORTAL

CG riznica talenata, a umjetnost njena najbolja vizit karta

Crna Gora je riznica talenata i vrhunskih umjetnika i njena najbolja vizit karta je umjetnost, kaže za Portal RTCG, akademski slikar i jedini školovani crnogorski scenograf Miodrag Mijo Adžić. On je nedavno na izložbi na Cetinju predstavio svoj bogati opus stvaran u posljednjih 60 godina, većim dijelom u Hrvatskoj, ali kako naglašava, sve je donio da ostavi rodnoj Crnoj Gori.

Učeći od lagendi i sam je, kako je ocijenio hrvatski akademik Davorin Rudolf, postao legenda, slikar u teatru koji je uspio da izazove aplauz i prije nego je predstava počela.

Za vrijedan i raznovrstan rad je nagrađivan brojnim prestižnim nagradama, a naš akademik Dimitrije Popović je istakao da je Adžić uvijek uspijevao da scenografska rješenja uskladi sa rediteljskim konceptom, a da pritom zadrži svoj autorski pečat.

Adžić, pak, naglašava specifičan duh koji, kaže vjekovima vlada u Crnoj Gori, gdje se iz kamena rađaju i rađaće se velikani.   

Povodom 60 godina uspješnog rada, nedavno je na Cetinju otvorena Vaša izložba. Kakva su Vaša očekivanja?

Apsolutno sam zadovoljan izložbom. Dobio sam tu čast da izlažem u Ministarstvu kulture, a ja sam se potrudio da donesem sve što sam u svom radnom vijeku ostvario, od slikarstva, preko scenografskih radova (projekta u pozorištima, oprema, baletima), rada na filmu, kostimima, na muzičkim i drugim scenskim spektaklima, plakatima…

Da krenemo do Vaših početaka. Koliko je susret sa Petrom Lubardom i Milom Milunovićem bio presudan za Vaš izbor zanimanja i umjetnički izraz uopšte?

Moram napomenuti da je Cetinje od 1945. do 1950. godine bilo metropola jugoslovenske kulture. U tom gradu su tada radile pedagoška i muzička škola, gimnazija, izlazili su listovi “Pobjeda”, “Prosvjetni rad”, “Susreti”,”Pionir” i drugi. U tom gradu su stvarali veliki književnici poput Ratka Đurovića kasnije uvaženog beogradskog univerzitetskog profesora, Danila Kiša, Lesa Ivanovića, a na likovnoj sceni su već bila zapažena imena ne samo u crnogorskim okvirima, već i jugoslovenskim, poput Petra Lubarde, Mila Milunovića, Dada Đurića i drugih.

Sve što je bilo značajno u kulturi, bilo je sintetizovano na Cetinju i iz takvog jednog miljea sam potekao i ja. Cetinje je bilo podlovćenski Olimp i ambijent u kojem je mlad čovjek mogao i morao da širi vidike pri susretu sa svima koje sam nabrojao.

Na Cetinju je tada postojala Umjetnička škola u kojoj su radile legendarne ličnosti jugoslovenske likovne scene poput Lubarde, Milunovića, profesora Orahovca i Počeka i mnogih drugih.

Stric me dok sam bio dijete često vodio u šetnje i jednom prilikom me i doveo u tu Umjetničku školu i atelje gdje su stvarali ti vrhunski umjetnici.

Oni su bili specifičnog izgleda, karaktera, plijenili su pozornost po ponašanju, oblačenju, imali neki oreol kao sveci. Imali su nešto što je mene kao malog dječaka privlačilo. Tada sam prvi put sreo Lubardu koji mi je tom prilikom dao pastelne boje, što je za mene koji do tada nijesam ni crtu povukao, bilo fascinantno. Tako sam počeo da crtam svud po kući, po zidovima, očevim novinama, hodnicima, što nije odgovaralo mojim roditeljima, posebno ocu. Majka, inače od Petrovića, i čiji je brat bio majstor umjetničke fotografije, pa čiji sam umjetnički gen i ja naslijedio, je s druge strane prepoznala nešto i podržala me. Prve crteže sam odnio čika Petru (Lubardi) i to je bila moja prva infekcija likovnom umjetnošću.

Ona se proširila kada me stric, negdje u isto vrijeme, poveo i na predstavu u Zetski dom. Bio sam očaran jednako kao i ateljeom Umjetničke škole. Tada se u meni nešto probudilo, postao sam nemiran duh, počelo je moje traganje sa blokom pod rukom i sa drugačijim inetresovanjima i literaturom u odnosu na moje vršnjake. Tada mi u osnovnoj školi priređuju i prvu izožbu, a moji crteži se pojavljuju i u lokalnim časopisima.

Umjetnička škola se 1954-55 seli sa Cetinja u Herceg Novi, na veliku žalost nas nekoliko zaljubljenika u slikarstvo. No to nas nije obeshrabrilo, pošli smo i u Novi i tamo nastavili školovanje. Nijesmo, nažalost, zatekli iste profesore, ali jesmo vrijedne i talentovane slikare od kojih se isto tako moglo naučiti mnogo.

Tu sam se odmah istakao svojim akvarelima i za tri godine vrijednim radom postigao nešto za šta je drugima bilo potrebno pet. U daljem traganju za novim izazovima, otišao sam u Split i u tamošnjoj umjetničkoj školi nastavio rad.

Ono što me inficiralo na Cetinju proširilo se u Splitu, u susretu sa opernom kućom. Prve kontakte koje sam uspostavio bilo je sa ljudima iz pozorišta.

Tada je u Splitskom nacionalnom kazalištu radio čuveni scenograf Rudolf Bunk i kada je vidio moje akvarele, ponudio mi je da radim kao njegov asistent na scenografijama. U to vrijeme budući da sam se pokazao, ponudili su mi i stipendiju za studije scenografije u Beogradu.

Splitsko pozorište je bilo elitno, u njega su dolazili poznati i priznati režiseri, glumci iz Beograda, Zagreba, Ljubljane. Sazrijevao sam u buketu velikana i da sam bio slijep i gluv morao sam nešto da poprimim.

U Beogradu postajem asistent čuvenom Milenku Šerbanu i moja likovna odiseja dovela me do mature, gdje sam diplomirao sa dramom “Maksim Crnojević” po tekstu Laze Kostića.

Na specijalizaciju odlazite u Pariz. Koliko vam je taj grad bio značajan za dalji rad na polju scenografije?

Na studijama u Beogradu dobijam stipendiju za specijalističke studije u Parizu. U toj svjetskoj metropoli umjetnosti, upoznajem mnogo poznatih glumaca, elitnih režisera, pisaca, poput Ežena Joneskoa, Mišel Morgan, Žerara Filipa...

U Parizu je tada bilo preko 40 pozorišta i dnevno sam gledao po dvije do tri predstave i upijao i skupljao ogromno bogatsvo od čuvenih scenografa, režisera, kostimografa, glumaca.

Kad sam se vratio u Split, punih baterija francuskim stilom i žanrom, kojem sam ostao odan do danas, postavili smo mnogo francuskih autora i sa puno uspjeha. I već tada su u Splitskom kazalištu računali na mene.

Svoje stvaralaštvo ste većim dijelom vezali za Splitsko nacionalno kazalište i tamo vrlo uspješno osmišljavali scenografije za broje predstave (drama, balet, opera). Koje su vam značajnije scenografije koje ste radili i sa kojima ste postigli veliki uspjeh?

Već za vrijeme studija, na četvrtoj godini, postavio sam prvu scenografiju sa legendom Titom Strocijem, 1964. Ubrzo postajem stalni scenograf splitskog pozorišta, opere i baleta. Prva odskočna daska je bila scenografija koju sam radio za koncert poznatog violiniste Menjuhina.

Kada sam došao iz Francuske htio sam da pokažem šta sam naučio i da se dokažem i fasciniram Split. Jedan od značajnijih momenata u mojoj karijeri je svakako scena za predstavu “Marius”. Aplauz je krenuo čim se zavjesa otvorila, prije nego su glumci i izašli na scenu, što se do tada u istoriji pozorišta nije desilo. To me podiglo do neba i uvjerilo da sam izabrao pravo zanimanje i ono što mi leži.

Radio sam i scenografije za balete “Žizel”, ruski balet “Šopenijana”, “Labudovo jezero” i mnoge druge.

Napravio sam nešto što nikome u istoriji balkanskih pozorišta nije uspjelo, da postavim preko 250 scenografija. A mimo toga radio sam i mnoge drame, mjuzikle, filmove, spektakle…

Značajna mi je i predstava “Filomena Marturano” Karla Goldonija, koja je igrana čak 200 puta sa mojom scenografijom, što je velika rijetkost. Uglavnom to bude 20 do 30 puta, a onda se scena mijenja, ali eto za tu predstavu mijenjali su se režiseri i glumci, ali ne i scenografija.

Jeste li uvijek sa lakoćom uspijevali da osmislite scenu, odnosno jeste li lako nalazili kompromis između vašeg umjetničkog izraza i onoga što se od vas zadatom temom tražilo?

U pozorištu je saradnja režisera, koscenariste, scenografa i kostimografa od presudnog značaja za uspjeh. Oni moraju da rade kao tim i na istoj liniji. Ja sam uvijek imao odličnu saradnju sa režiserima. Imao sam sreću da radim sa velikanima i ja sam se trudio da budem približno njima, pa nijesam imao nikakvih problema. Naprotiv, tražili su me često i za sve sljedeće projekte, kao recimo što je slučaj sa direktorom rimske opere Đuzepeom Đulijanijem koji nakon što je jednom sa mnom sarađivao, uvijek tražio samo mene.

Rijetko sam imao problema sa režiserima iz provincije, ali bi i oni ubrzo uvidjeli da su moje sugestije na mjestu i prihvatali moje predloge.

Vaš rad je ogroman i radili ste u gotovo svim većim centrima u ondašnjoj Jugoslaviji. Ipak u Crnoj Gori nijeste nikada. Zašto?

Zato što je to malo pozorište koje nema tehniku sa kojom sam ja radio. Ja sam koristio razne tehničke uređaje, horizonte, sinerame, sa kojima sam mogao brzo i efektno da napravim scenografiju. Ovdje je uglavnom potreban fizički dekor koji zahtijeva vrijeme. Uvijek sam bio u kontaktu sa direktorima pozorišta, režiserima sa ovih prostora, ali nije jednostavno bilo tehničkih i vremenskih mogućnosti da ovdje radim. Za postavku jedne predstave bilo bi mi potrebno mjesec do mjesec i po dana, a ja toliko vremena nijesam mogao da izdvojim, budući da je moje kazalište računalo na mene i toliko odsustvo nijesam mogao da priuštim. Za to vrijeme koje bih proveo u Crnoj Gori, zbog jedne predstave, tamo sam mogao da postavim tri.

Ali zato sam uvijek bio prisutan sa mojim slikama. Izlagao sam u Crnoj Gori i bio vrlo često spona između kulturnih poslenika dvije zemlje i trudio se da što više unaprijedim tu saradnju i podignem na veći nivo.

Bio sam i posrednik između tadašnjih zvaničnika Crne Gore i hrvatskih umjetnika kada se gradio Njegošev mauzolej. Imao sam tu čast da prvi ispod glijeta velikog vajara Andrije Krstulovića, ugledam karijatide i Njegošev spomenik koji evo i dan danas, prema mom mišljenju, predstavlja remek djelo ne samo kod nas nego i šire. Meštrović je tada za projekat mauzoleja tražio kao honorar komad sira i pogače, što je zadivilo svijet, jer takav projekat se plaćao milione.

Eto i 2004. potpisan je i sporazum o saradnji između Crne Gore i Hrvatske i ja sam bio prvi umjetnik koji je nakon toga izlagao u Crnoj Gori, u Plavom dvorcu, u rezidenciji predsjednika države, što je izuzetak.

U vašem bogatom scenskom radu šta vam je bilo najizazovnije?

Važan je pristup. Svako scensko djelo ima svoje specifičnosti. U operi i baletu morate napraviti iluziju, a drama ima tvrđe elemente i tu radite prema potrebi djela. Ali morate voditi računa o funkciji i ne smijete zatrpati prostor, odnosno morate obezbijediti mizanscen. Scenografija ne smije progutati glumca, ona je ustvari podloga u kojoj glumac mora da se iskaže.

Teško je odgovoriti, kao da me pitate koje od desetoro djece volim više. Ipak, opera mi je bila posebna. Ona objedinjuje sve elemente umjetnosti, i muziku i glumu i kostim i scenu, pa eto tu sam davao svoj maksimum.

Za vrijedna scenografska i kostimografska rješenja dobili ste mnogo prestižnih nagrada i priznanja. Da li su vam neka od njih posebno značajna?

Hrvatska me nagradila Odličjem reda Danice Hrvatske sa likom Marka Marulića, Zlatnom medaljom grada Splita, nagradom “Vladimir Nazor” za životno djelo, a iznad svega je bitno priznanje koje sam dobio od Vatikana, od pape Ivana Pavla II za pojekat oltara na splitskoj rivi. Ja sam prvi čovjek u Jugoslaviji koji je dobio takvo priznanje, tim veće, jer sam pravoslavac i Crnogarac. Moram napomenuti da sam te 2004. u Hrvatskoj imao status istaknutog umjetnika i oni su vjerovali da ja to najbolje mogu da uradim i imali su pravo.

Šta je tajna ovako inpozantnog rada koji je nagrađen brojnim priznanjima?

Veliki trud i predanost. Ja sam perfekcionista i o svim detaljima sam vodio računa. Ništa ne smijete prepustiti slučaju, svaki detalj je važan, jer jedna svekolika kompozicija detalja čini veliko djelo. Svaki propušteni detalj je veliko minus. Po tom predanom radu sam i poznat i to svi ističu kao moju veliku vrijednost, a neki kažu i genijalnost.

Uspio sam da svoje slikarske vizije pretočim na scenu.

Koji su glavni motivi kojima se bavite u vašem slikarskom opusu?

Kao slikar pripadam mediteranskom miljeu. Akademik Tonko Maroević kaže da sam njamediteranski slikar. Od prvog časa kada sam vidio more zalijepio sam se za to plavetnilo i svi moji eksponati odišu bojama mora.

Svi kritičari govore da su moje scenografije slike i da je to moja specifičnost. Postizao sam tako maksimalnu impresiju.

Da li ima interesovanja da prenesete svoje znanje na mlađe generacije?

Ovo je kompleksan posao, on je miks svih umjetničkih grana, a naša akademija na Cetinju nema odsjek za scenografiju. To je vrlo skup fakultet i treba puno profesora, a Crna Gora nema finansijskih mogućnosti da to organizuje. I kada bi toga i bilo, ti student ne bi imali gdje da rade nakon školovanja. Talenata imamo i sigurno smo jedna od darovitijih nacija na svijetu. Gostujući, na fakultetu na Cetinju vjerujte da sam u svakom tom studentu vidio genijalnog umjetnika, ali nažalost nema gdje da se dokaže, nema sredstava da bi mogao da stvara.

Tako se dešavalo i ranije, naši veliki umjetnici su uvijek morali dalje da bi se ostvarili. Eto naš Dado Đurić, da nije otišao ne bi bio ovolika veličina. Uroš Tošković, Dimitrije Popović. Mi smo siromašna država i na žalost mnoga vrijedna djela propadaju, ostaju u nekim škafovima, jer nema novca da se to pokaže.

Pokojni Živko Nikolić da je kojim slučajem bio u Parizu, bio bi veći od Polanskog i svih svjetskih režisera. Bio bi svjetsko ime, jer je bio genije. Tu je i genijalna arhitektica Kana Radović. Mnogo je vrsnih umjetnika sa ovih prostora.

Ranije sam razmišljao o projektu opere na kojem sam i radio, ali pokazalo se da bi to bio najskuplji objekat ikad izgrađen u Crnoj Gori, i za to jednostavno nema novca. I Kralj Nikola je davne 1910. naručio projekat opere koji je planirao da gradi u Baru, ali ni to nije ostvareno, jer su to skupi projekti. Sva dokumentacija oko tog projekta se čuva kao vrijedna zaostavština u cetinjskom muzeju.

Crna Gora je riznica talenata i vizit karta Crne Gore je umjetnost.

U ovom kamenom moru vlada neki specifičan duh i te lovćenske vile vezu neke zlatne niti i izvlače iz ovog kamena velikane, među njima je sada najveći Dimitrije Popović. Takvih će se roditi još, ali siromaštvo koči mnogo što šta.

Nakon šest decenija uspješnog rada povukli ste se u mirovinu. Šta su vaši budući planovi?

Ja sam u 81. godini i dosta sam se umorio, ali imam jednu želju, a to je da radim onu predstavu koja je bila moja diplomska, “Maksim Crnojević”, da ga postavim na sceni CNP, sa dragim kolegom Blagotom Erakovićem.

Ako mi uspije uspije, ako ne zadovoljan sam. Donio sam i srce i dušu u Crnu Goru i to se nalazi na izložbi u Ministarstvu kulture na Cetinju.

Radiću i dalje, ne velike eksponate, ali svakako ću raditi.

Sada čekam status nacionalnog umjetnika Crne Gore, smatram da sam, na osnovu onog što sam donio Crnoj Gori u nasljeđe, to i zaslužio. Imam obećanja da će se na tome raditi.

Biljana Babović 

Пратите нас на

Коментари0

Остави коментар

Остави коментар

Правила коментарисања садржаја Портала РТЦГВише
Поштујући начело демократичности, као и право грађана да слободно и критички износе мишљење о појавама, процесима, догађајима и личностима, у циљу развијања културе јавног дијалога, на Порталу нијесу дозвољени коментари који вријеђају достојанство личности или садрже пријетње, говор мржње, непровјерене оптужбе, као и расистичке поруке. Нијесу дозвољени ни коментари којима се нарушава национална, вјерска и родна равноправност или подстиче мржња према ЛГБТ популацији. Неће бити објављени ни коментари писани великим словима и обимни "copy/paste" садрзаји књига и публикација.Задржавамо право краћења коментара. Мање

Да бисте коментарисали вијести под вашим именом

Улогујте се

Најновије

Најчитаније