PROMOCIJE KNJIGA SOFTIĆA I HADARPAŠIĆA

Kultura je odvajkada bila štit od asimilacije

U organizaciji Centra za kulturu Rožaje i Festivala priče Zavičajne staze Bihor 2018, pod motom “Umjetnost je sumnjiva”, u Rožajama je održana promocija romana “Ljudi bez adrese” Faiza Softića i zbirke priča “Slučajni susret” Remzije Hajdarpašića.

"Inspirativan prostor galerije “Magaza” bio je ispunjen do posljednjeg mjesta i poblika je toplo pozdravila neposredan razgovor sa piscima i pročitane sekvence iz knjiga u maestralnoj interpretaciji Mirze Lubodera. Pod okriljem Festivala priče inspirisane Bihorom i Dana dijaspore Rožaje 2018. sa ponosom možemo kazati da književnici Faiz Softić i Remzija Hajdarpašić pripadaju ovim prostorima ali i regionalnoj kulturi", saopštili su organizatori.

Riječ je o piscima koji u svojim djelima suptilno “vezu” književno štivo o sudbini pojedinca, porodice i naroda u decenijama pogroma, stradanja i migracija, kazala je profesorica Jasmina Halilović Murić, dok je Mirsad Rastoder iznio crtice o stvaralaštvu promovisanih autora.

"Faiz Softić je pisac koji dječjom dušom osjeća ljudsku patnju, strepnje, nadanja i zna da u književni tekst pretoči sve one nijanse životnih priča koje čine referentnu savremenu literaturu, kazao je urednik Festivala Mirsad Rastoder. Nakon romana “Pod kun planinom” (preveden je na francuski jezik) i romana “Strah od rodne kuće”, Softic daruje čitaocima još jednu romansiranu psihodramu u kojoj se, naizgled komično, ali duboko humano bavi postratnim traumama ljudi koji “bježe” iz sopstvene kože. Roman je potresno svjedočenje o posljedicama fašisoidnog ludila na Balkanu krajem prošlog vijeka ili nekog drugog ludila koje će čitaoci prepoznavati i locirati", kazao je Rastoder upitavši Softića kako je došlo do slojevite konstrukcije romana.

Softić je kazao da je roman plod višegodišnjeg posmatranja ljudi iz okupirnog Sarajeva i drugih krajeva BiH i Balkana koji su preživjeli rat, "a koje je on, ta nemilosrdna neman, kosila i poslije rata".

"Imali smo nesreću da živimo u dvadesetom stoljeću, stoljeću čuda i užasa i malo ko, koga je zahvatilo ovo stoljeće, je imao miran san. Pisati o ratu i o postratnim traumama je zapravo krik i protest koji po običaju Bogovi rata ne čuju, ali pisci smještajući tolike nevolje u svoju poeziju u svoje prozne tekstove, čine ih podnošljivijim", rekao je Softić

Osvrćući se na knjigu “Slučajni susret” Mirsad Rastoder je kazao da mu se čini da je Remzija Hajdarpašić, po vokaciji mašinski inženjer, u zrelim godinama postao pisac prvenstveno da bi u tuđini sačuvao dio tradicije, mudrosti upijene u djetinjstvu koja može biti dragocjeno štivo mlađim naraštajima.

"Oslanjajući se na pripovjedačku tradiciju predaka, Hajdarpašić zida kulu od riječi koja ima zlatnu nit savremene angažovanosti, to jest pronicljive savjetodavnosti za svakog čitaoca. Na momente bajkovito, narativno i efektno, pisane jednostavnim narodnim jezikom, priče Hajdarpašića na svoj način problematizuju ljudsku nesigurnost, borbu za opstanak u novim sistemima i stalnu želju da se vrati svom izvorištu. Kako je nastala ova niska bisera od devet priča “Slučajni susret?", pitao je Rastoder.

Hajdarpašić je rekao da je, poznavajući i sretajući zamjake iz Bihora, Rožaja i drugih mjesta kako se batrgaju u potrazi za poslom i statusom u evropskim gradovima, osjetio želju da zapiše te crtice iz svakodnevice koje su mu, kako je naveo, probudile sjećanja na priče iz prošlosti.

"Pokušao sam to da povežem u pisanoj formi i tek nakon dužeg perioda rekao sam Faizu – hajde pogledaj valja li ova priča? On je bio oduševljen i ubrzo je u Reviji “Bihor” objavio priču “Zakopano blago”, koja je brzo ušla u Antologiju savremene bošnjačke pripovjetke. To me je ohrabrilo da nastvim pisati, stalno misleći o procijepu između migracije, integracije i asimilacije u kojem se “koprcaju” moji zemljaci. Mislim da je naš narod odavno naviknut na integraciju ali je podložan i asimilaciji. Kada pogledate način života djece doseljenika sa ovih prostora u evropske države, stiče se utisak da je bitka za očuvanje identiteta unaprijed izgubljena, ali ja vjerujem da knjige i kulturni programi kakve organizuje Zavičajni klub Bihor u Luksemburgu i druga udruženja, može sačuvati osnovnu nit naše kulture i tradicije za usporavanje asimilacije ili osviješćeni povratak sebi u kontekstu multikulturne različitosti", kazao je Hajdarpasić.

Poručio je da su knjige i kulturni događaji štit od asimilacije, te da se nada da će i njegova moja knjiga biti inspirativna onima koji će se jednoga dana pitati, ko smo i odakle smo.

Razgovor sa Hajdarpašićem i Softićem, ponukao je predsjednika Bošnjačkog vijeća Mirsada Džudževića, da podsjeti udruženja u Dijaspori, da je Vijeće otvoreno za saradnju kako bi što prije, zajedno sa državnim institucijama,organizuvali časove učenja jezika i kulture Bošnjaka za djecu iseljenika iz Crne Gore.

Na kraju, između autora, organizatora i publike uspostavila se interakcija i neposredna komunikacija koja je rezultirala rasvjetljavanjem određenih pitanja vezanih za kulturu i njen značaj kako u domovini tako i u zemljama u kojima je stigao veliki broj ljudi sa ovih prostora.