Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Подешавaња

Умањи / Увећај

Изаберите тему

Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Kulturna galaksija

23. 05. 2013. 14:39   >>  24. 05. 2013. 08:34 2

EKSKLUZIVNO

Haled Hoseini: Ne planiram svoje knjige

"Napisao sam knjigu koju sam htio da napišem i sada to više nije u mojim rukama. Da li će uspjeti da dopre do publike ili ne, nad tim nemam kontrolu", rekao između ostalog Haled Hoseini, povodom objavljivanja novog romana "A planine odjeknuše", u ekskluzivnom intervjuu za RTCG, koji je realizovan u saradnji s Glasom Amerike i izdavackom kucom Nova knjiga.

 

Gospodine Hoseini, ovo je izgleda vaš najabiciozniji projekat do sada. Porodica opet zauzima centralno mjesto, ali ovoga puta bavite se svim vrstama porodičnih odnosa, prvenstveno između brata i sestre, Abdulaha i Pari, koji su razdvojeni kada su bili mali. Odabrali ste da njihovu priču pričate kroz različite vremenske periode, generacije, dešavanja i likove. Zašto?

Jer je bilo toliko različitih likova koji su mi se stalno obraćali i glas svakoga od njih mi je bio veoma interesantan. Oblikovao sam novelu kao drvo. Stablo je bilo ljubavna priča između brata i njegove male sestre koji su razdvojeni kao mali, na obostranu štetu, posebno starijeg brata. Čin razdvajanja brata i sestre postao je centralni događaj iz kojeg se šire druge grane. To na kraju utiče na sve ostale likove čiji životne priče su mi takođe bile veoma interesantne. Želio sam da knjiga bude nešto kao slušanje hora, ali uz posebno koncentrisanje na svaki pojedinačni glas. I kada se povučete, čujete sve glasove kao jednu veliku pjesmu.

Zašto toliko perspektiva. Šta vas je inspirisalo na toliko perspektiva kojima opisujete srceparajuću priču o razdvajanju?

To nije bila moja prvobitna zamisao. Priča se sama razvijala. Počeo sam da pišem o bratu i sestri a onda sam se zainteresovao za maćehu, koja je imala bitnu ulogu u razdvajanju porodice. Počeo sam da se pitam: Ko je ona? Zašto je ona odigrala tu ulogu? Ko je ona kao osoba? Počeo sam da je istražujem. Nakon toga, zainteresovao me ujak, koji postaje veoma bitan lik u knjizi, jer je on na neki način agent preko kojeg se porodica razdvojila. Njegov glas mi je postao veoma interesantan, a koji je zahtijevao da se čuje. Odjedanput sam pričao priču sa promjenjivom perspektivom. Ja ne planiram svoje knjige. Nemam predstave u kojem pravcu će krenuti i kako će se završiti. Samo sjedim i radim i često se nešto spontano dogodi i ja slijedim svoj instinkt.

Jeste li biti zabrinuti da će vaši čitaoci biti zbunjeni i da neće moći da prate radnju na pravi način?

Ne. Vjerujem u inteligenciju mojih čitalaca i volim knjige u kojima sam aktivni učesnik. Čitanje, za razliku od gledanja filmova, nije pasivno. Pisac piše knjigu, ali čitalac zatim mora da radi, jer čitalac mora sve to da zamisli. Taj dio je na čitaocu, a čitaoci moraju da budu u stanju da pronađu veze. Ako uspiju u tome i slože stvari, kako se knjiga odvija, dolaze do niza otkrovenja koja nagrađuju čitaoca, jer prethodna poglavlja odjenom vidi u različitom svijetlu i stvari dobijaju drugačiju perspektivu.

Sa toliko različitih likova, moramo se zapitati gdje nalazite inspiraciju za njih. Imate vrijednog Afganistanca, pjesnika polu-francuza, grčkog doktora, čak i medicinsku sestru iz Bosne. Odakle vam inspiracija za sve te likove?

A to nisu ljudi koje poznajem, ali je mnogo njih inspirisano ljudima koje sam sreo u životu ili ljudima o kojima sam čuo. Neke stvari koje su se njima dešavale iskusio sam i ja. U njima ima djelova mene. Nešto od toga sam vidio u Afganistanu, na putovanjima. Vidio sam, na primjer, izbjegličke porodice koje su se vratile u Afganistan poslije izgnanstva od 20 godina da bi saznale da njihove zemlje više nema, da neko drugi sada živi na njihovoj zemlji. Svjedočio sam tom osjećaju gubitka imovine. Kako da se te porodice ponovo uklope i ponovo započnu život u Afganistanu. To sam lično vidio i to je dijelom uticalo na knjigu.

Malo kasnije ćemo se vratiti na Afganistan i tamošnji teški život. Kada ste pisali o likovima iz Afganistana i likovima povezanim sa njima, odlučili ste se za širi geografski opseg. Imate malo selu u Afganistanu, zatim Kabul, Pariz, Grčku, Sjevernu Kaliforniju. Čini mi se da radnja po malo prati putovanje vaše porodice, prije nego što ste se preselili u Sjedinjene Države. Da li je to tačno i zašto ste se odlučili za toliko lokacija?

A Nešto od toga dolazi od činjenice da sam živio na raznim mjestima. Nešto je svjesna odluka da proširim svijet mojih likova, tematski, ali i geografski. Privukla me mogućnost da pišem o svijetu koji ne počinje Kabulom a završava Kandaharom. U knjizi postoji cijelo poglavlje o grčkom hirurgu koji se vraća u Kabul i radi u nevladinoj organizaciji koja organizuje plastične operacije za povrijeđenu djecu. Svaki put kad pođem u Afganistan srećem te različite ljude iz svih krajeva svijeta, Bosne, Grčke i slično, koji su ostavili svoje živote tamo i došli u Kabul da pomognu tim ljudima. Dijelom sam želio da im odam priznanje za to. Kampanja u Afganistanu je okarakterisana kao američka, što je razmljivo. Ali, kada je u pitanju pružanje pomoći narodu, tu vidimo multinacionalne, međunarodne napore. Vidimo ljude svih profila i porijekla. Htio sam da im napravim omaž.

U jednom dijelu knjige, jedan od likova priča o tome kako je teško biti kćerka afganistanskog izbjeglice koja pokušava da se prilagodi životu u Sjedinjenim Američkim Držama dok u isto vrijeme nastoji da sačuva afganistansku kulturu. Koliko je vašeg ličnog iskustva, kao člana afganistanske imigrantske zajednice, protkano kroz ovu priču?

Nije to baš moja borba, jer sam ovdje došao sa 15 godina, tako da sam imao prilično dobar osjećaj svog identiteta. Ona, moj lik iz knjige, je zapravo rođena u Sjedinjenim Državama kao dijete imigranata, i ima potpuno drugačiji senzibilitet. I ja sam nešto od toga iskusio jer sam bio prilično mlad, ali to je klasična tenzija u imigrantskoj književnosti. Kako pomiriti novi svijet, novu perspektivu, novu kulturu, različite senzibilitete sa glasom i tradicijom domovine. To stvara tenziju. Postoje pisci koji su napravili briljantne karijere pišući isključivo o toj specifičnoj situaciji, toj tenziji. Pada mi na pamet Džampa Lahiri, koja divno i elokventno piše o tom iskustvu. Ja sam o tome, na primjer, pisao u ‘’Lovcu na Zmajeve’’, gdje otac i sin dolaze u Sjedinjene Države i pokušavaju da se uklope u taj novi svijet. Zato mislim da je ovaj moj lik proživljava sve ono što proživljavaju svi koji su tek došli u ovu zemlju.

Kao što ste rekli, putovali ste u Avganistan, a i doktor Baširi, jedan od vaših likova, vraća se tamo uz osjećaj krivice uspješnog Afganistanca koji se vraća u zemlju koja u fazi obnove. Da li i vi osjećate krivicu kada se vratite tamo i vidite šta se dešava?

Naravno. Kada sam osmišljavao ovog lika, uspješnog ljekara u zalivskoj oblasti, koji dolazi sa rođakom u Kabul nakon 20 godina, gdje proživljava neobično iskustvo, osjeća se kao da je kod kuće jer tu rođen i tu je odrastao a istovremeno osjeća da dom više i nije dom, ne zna kako da se uklopi a i te kako je svjestan kako ga lokalno stanovništvo gleda. Koji je pravi način interakcije sa njima, kako ih razumjeti. Svjestan je svojih ogrničenja a to je otprilike ono što i ja tamo iskusim. Kada pođem tamo, shvatim koliko je tanka linija između mog života i života nekoga na tamošnjim ulicama. Jedina stvar koja nas razdvaja nema veze sa onim što sam uradio i zaslužio, već samo genetska lutrija. Slučajno sam rođen u porodici koja je imala sredstava za odlazak i život negdje drugo, dok ta osoba to nije imala. Zato su naši životi radikalno drugačiji, ali to nema veze sa uspjehom u životu. To stvara osjećaj krivice, jer osjećate da ono što imate nije zasluženo, u nekom smislu. Takvo iskustvo sam imao posebno prvih par puta kada sam išao tamo. Te posjete su bile veoma teške.

Moramo reći da ste uspjeh ipak zaslužili. Prije ove ste imali dvije veoma uspješne knjige.

To je tačno, ali nikada ne bih imao šansu da napišem i objavim te knjige da sam živio u izbjegličkom kampu u Pakistan.

Te dvije knjige prodate su u preko 38 miliona kopija širom svijeta. Osjećate li pritisak uspjeha prethodnih knjiga?

Ne. Mnogi pisci to kažu, ali ja zaista ne osjećam. Pritisak koji osjećam je strah da ću jednog dana zuriti u ekran i ništa smisleno neću moći da napišem. Osjećao bih se nesposobnim da i dalje radim nešto što volim da radim i što bih radio do kraja života, bez obzira da li me neko za to plaća ili ne. Pišem cijelog svog života i to jednostavno volim.

Očekujete li isti uspjeh sa ovom knjigom?

Glavni zaključak do sada je da sam ja uradio ono što sam mogao. Napisao sam knjigu koju sam htio da napišem i sada to više nije u mojim rukama. Da li će uspjeti da dopre do publike ili ne, nad tim nemam kontrolu.

Prve kritike su pozitivne. Vjerujete li da i dalje postoji interesovanje međunarodne zajednice i međunarodnih lidera za ono što se dešava u Afganistanu? Iako moram reći, a ispravite me ako griješim, da je ova knjiga malo ličnija od prethodnih.

Da. To je istina. Ne smatram da moje knjige podstiču interesovanje za Afganistan. Možda za neke ljude. Ali, smatram da je ono što privlači ljude mojim knjigama to što se one bave pitanjima koja su univerzalna. Na stranicama moje knjige su aspekti ljudskih iskustava u kojima se ljudi prepoznaju. Oslikavaju nešto o životu što ljudi razumije, bez obzira na to jesu li iz Crne Gore, Bosne ili Francuske, Poljske. To je nešto što prevazilazi granice, kulturu, rasu i tako dalje. Neki ljudi ih možda čitaju jer su radnje smještene u Afganistan, ali, kao što ste rekli, javlja se određeno zasićenje svim tim afganistanskim stvarima, ratom koji traje preko 10 godina. Dakle, ne bih rekao da je Afganistan više tako privlačan.

Vaša prva knjiga nije bila prihvaćena od nekih Afganistanaca, čak ni od afganistanske vlade. Čitala sam da su vas neki čak i optuživali za zloupotrebu bijede u Afganistanu da bi privukli čitaoce. Kakvu reakciju Afganistanaca očekujete kada je u pitanju vaša nova knjiga?

Svako ko živi u egzilu i piše o domovini kreiraće nešto što postaje subjekat debate. Oni koji žive tamo reći će da on u stvari ne živi ovdje i zašto on uopšte piše o nama. A onda ima i onih koji kažu: drago mi je što to radi, jer sada ljudi znaju šta nam se dešava. Smatram da većinom mladi, oni liberalnijih shvatanja, urbaniji Afganistanci, prihvataju moje knjige. One malo starije, konzervativnije, religioznije grupe, koje imaju određene ideologije, teže prihvataju moje knjige. Ali, rekao bih da je ovo moja do sada najmanje politička knjiga. Moja prva knjiga bavila se etničkim tenzijama i bila je kontroverzna jer je takla neke osjetljive stvari. Druga knjiga na sličan način govori o problemu koji je često politizovan u Afganistanu, a to je odnos između polova. Borba likova u ovoj knjizi odvija se na nekom ličnijem nivou, a ne na većoj političkoj areni. Dakle, ono što se dešava u Afganistanu nalazi se u ovoj knjizi. Pominju se Talibani i građanski rat. Međutim, to nije sveprisutna tema kao u mojim ranijim knjigama.

Ne možemo pričati o vašem radu ili Afganistanu a da ne pomenemo vaš humanitarni rad i vašu fondaciju. Možete li mi reći nešto o tome koliko je vaša fondacija pomogla da se riješe neki problemi koji se pominju u vašoj trećoj knjizi, a koji se tiču žena i djece izbjeglica?

Cilj moje fondacije je da pomogne ljudima koji su baš kao i likovi u mojoj knjizi. Ljudima koji ostanu zarobljeni u vihoru rata, korupcije i tako dalje. A to su uglavnom žene i djeca. Pokušavamo da novac usmjerimo grupama koje se brinu o ženama i djeci. Na primjer, grupe koje obezbjeđuju zakonsku zaštitu za djecu koja rade u industriji izrade tepiha, poslove za žene, ultrazvučne naprave za porodilišta kako bi žene imale bolju prenatalnu njegu. Glavni dio onoga što smo uradili kroz fondaciju je obezbjeđivanje skloništa za porodice bez doma. U Afganistanu već postoji program zbrinjavanja ljudi bez doma pri Ujedinjenim Nacijama, još od 80-ih godina. Mi smo obezbijedili sredstva za izgradnju skloništa za porodice bez doma koje su se vratile u Afganistan ili iz Pakistana ili iz Irana nakon više od 20 godina. Kada sam pošao tamo, vidio sam ljude koji žive bukvalno u pustinji i to u rupama ili u improvizovanim plastičnim šupama. To je bilo užasno vidjeti. Shvatio sam šta znači kad imate nešto što možete zvati domom, gdje ste zaštićeni od vremenskih nepogoda, pogotovo zime, i gdje vam djeca neće umirati od hladnoće. To čini ogromnu razliku u životu porodice. Zato je najveći dio novca koji smo obezbijedili kroz fondaciju usmjeren na izgradnju tih skloništa.

Mnogo je tih srceparajućih priča o kojima vi govorite. Kao što ste pomenuli, vratiti se i vidjeti da je vašu zemlju zauzeo narko-bos, vidjeti izbjeglice u Pakistanu. Možete li mi reći koje je najšokantnije iskustvo ili priča koju ste čuli kada ste putovali u Afganistan kao ambasador dobre volje Ujedinjenih Nacija?

Priče o selima koje sam posjetio i domaćinima koji mi uz čaj, u opuštenom razgovoru, kažu da svake zime gube petoro ili šestoro djece, koja jednostavno umru od hladnoće. To je za mene užasno. Ja sam i sam otac i imam dvoje djece. Kada pomislite da ne možete da zaštitite svoje dijete i da ono umire pored vas od hladnoće – To je bio razlog zbog kojeg sam počeo da pišem ovu knjigu. To je bio početni podsticaj – ideja o porodici koja se suočava sa takvom situacijom i koja mora da donese bolnu odluku.. Knjiga počinje baš sa jednom takvom porodicom. Zima samo što nije stigla a ova porodica je prethodne zime već izgubila jedno dijete. I sada moraju da odluče šta će da rade sa ostalom djecom. Donose bolnu odluku kojom spašavaju djecu ali i razdvajaju porodicu.

Šta mislite da će se desiti nakon 2014 i povlačenja međunarodnih trupa iz Afganistana? Čitala sam u jednom od vaših intervjua da svako jutro čitate vijesti iz Afganistana. Kakve vijesti očekujete iz Afganistana?

Mislim da najveće pitanje sa kojim se Afganistan danas suočava jeste: Kakva će biti realnost bez međunarodnih snaga. Mislim da niko ne zna odgovor na to. Ostaje da se vidi da li je izgrađeno dovoljno afganistanskih institucija koje neće samo pružati usluge svojim građanima, već će raditi ono što je najvažnije, a to je da zaštite svoju populaciju. Da li je afganistanska vojska dorasla tom zadatku ili nije, mi to ne znamo. Pretpostavljam da ćemo saznati. Ono što molim boga da neću čitati o Afganistanu je povratak scenariju iz 90-ih. To je najveći strah većine Afganistanaca i da budemo iskreni, veoma realan.

U toku su mirovni pregovori sa Talibanima, koji nisu baš pozitivno opisani u vašim knjigama.

Definitivno, Talibani nemaju podršku. Na nacioanlnom nivou, podrška je ispod 10 odsto. Čak i u oblastima gdje oni žive, podrška je ispod 30 odsto. Niko ne želi da se vrati u one dane. Ali, ono čega se ljudi plaše još više je povratak u dane kada je zemlja bila poprište sukoba raznih milicija, kada su čitavi gradovi uništavani jer su se Paštuni borili protiv Tadžika ili Uzbaci protiv Hazara. Apsolutni haos. Toga se ljudi boje. Mnoge od tih milicija postale su dio političkih stranaka, ali je moguće da će se vratiti na ono što su bili ranije. Nadam se da neću čitati takve vijesti. Smatram da neću, ali je to u potpunosti moguće, jer moram da mislim da su tada sukobljene strane naučile lekciju da mir ima prednosti. Ako ništa drugo, iz sebičnih razloga, jer će biti bogatiji i moćniji u miru nego u ratu. Ali, to je legitiman strah gotovo svakog Afganistanca sa kojim sam razgovarao. neki od njih smatraju da je to neizbježno. Ali vidjećemo.

Sada ću se sa Afganistana prebaciti na Balkan. Ranije smo pomenuli medicinsku sestru iz Bosne. Ono što me interesuje u vezi sa njenim likom je da li je on baziran na nekom koga ste upoznali. Odakle vam ideja da u knjigu stavite medicinsku sestru iz Bosne koja se zove Amra.

Nisam baš puno razmišljao o odabiru nacionalnosti mada sam sretao bolničare iz Bosne u Avganistanu, tako da sam odlučio da ona bude Bosanka. Ali, kao što sam ranije rekao, želio sam da predstavim široki spektar ljudi iz cijelog svijeta koji su došli u Afganistan da pomognu. Neki od tih ljudi, na primjer iz Bosne ili Grčke, došli su u Afganistan i skoro ga prihvatili kao svoju drugu zemlju. Postali su privrženi tamošnjim ljudima, bogatstvu zemlje, istoriji i običajima. Ne mogu da odu, jer Afganistan je postao dio njihovog DNK i njihov drugi dom. Na to sam stalno nailazio kada sam išao tamo. Šalili smo se da ih je ujela ‘’afganistanska buba’’. Ona je na neki način primjer toga.

Vaše knjige se takođe mnogo čitaju na Balkanu. Da li ste ga ikada posjetiti i namjeravate li?

Volio bih. Toliko je mjesta na koja bih volio da pođem. Jednom sam bio u Dubrovniku. To mjesto je toliko divno i bogato istorijom. Siguran sam da ću ići, nadam se sa djecom ili sam, ali bih zaista volio.

Interesantno je da vaša knjiga izlazi u isto vrijeme kad Crna Gora slavi nezavisnost. Da li planirate da posjetite Crnu Goru ukoliko vas neko pozove?

U ovom trenutku, sve je stvar logistike. Sve se svodi na to kako da uklopim sve stvari u dato vrijeme. Ne sumnjam da ću posjetiti Balkan jednog dana. Ne znam samo kada.

Kada sam čitala vašu knjigu, primijetila sam da ima dosta mitova i simbolike, što je veoma slično književnosti sa tih prostora. Da li mislite da je to ono što privlači čitaoce sa Balkana?

Mislim da čitaoci unose svoju tradiciju, porijeklo, istoriju u čitanje određenog djela. Tako povlače paralele između svojih života i onoga što je na stranicama knjige, na načine koji nisu bili namjera pisca. Bez sumnje, to može biti slučaj. Ali, mislim da čitamo kako bi stekli određeno razumijevanje života, kako bi prepoznali nešto od našeg iskustva na stranicama knjige. Kako bi spoznali da se još neko osjeća isto, da je još neko to proživio. To stvara vezu između čitaoca i pisca. Osjećate se povezanim i u tome je ljepota bilo koje umjetničke forme, ali na poseban i jedinstven način, to je ljepota fikcije.

Jeste li upoznati sa južnoslovenskom književnošću?

Nisam.

Gospodine Hoseini, veliko hvala na intervjuu.

Bilo mi je zadovoljstvo. Hvala vam.

***

Sa Hoseinijem razgovarala Milena Đurđić, Glas Amerike

Пратите нас на

Коментари2

Остави коментар

Остави коментар

Правила коментарисања садржаја Портала РТЦГВише
Поштујући начело демократичности, као и право грађана да слободно и критички износе мишљење о појавама, процесима, догађајима и личностима, у циљу развијања културе јавног дијалога, на Порталу нијесу дозвољени коментари који вријеђају достојанство личности или садрже пријетње, говор мржње, непровјерене оптужбе, као и расистичке поруке. Нијесу дозвољени ни коментари којима се нарушава национална, вјерска и родна равноправност или подстиче мржња према ЛГБТ популацији. Неће бити објављени ни коментари писани великим словима и обимни "copy/paste" садрзаји књига и публикација.Задржавамо право краћења коментара. Мање

Да бисте коментарисали вијести под вашим именом

Улогујте се

Најновије

Најчитаније