Tim povodom su u ponedjeljak u Parizu Makron i Si Đinping obilježili 60 godina odnosa, ojačavajući tako i sadašnju, posebno ekonomsku, saradnju.

Ova posjeta kineskog predsjednika Srbiji pada tačno na dan prije 23 godine, dakle 7. maja, kada je NATO bombardovao i kinesku ambasadu u Beogradu.

Sjećam se dobro da je ta vijest stigla tokom emisije "Moby Dick" gdje sam učestvovao. 

Italijanski član vlade, šokiran informacijom, u emisiji je prokomentarisao ovako: "Gora vijest nije mogla stići".

Sve sam ovo zabilježio u mom dnevniku, knjizi "La mia guerra alla guerra", koji je objavio poznati milanski izdavač "Guerini e Associati".

Nekoliko dana prije, takođe "koleteralnom greškom", bombardovana je varošica na sjeveru Crne Gore, Murino.

Sjutradan, 8. maja na Kosovu je ubijen Fehmi Agani, desna ruka Ibrahima Rugove. Rugova je prije nekoliko dana, uz veliki publicitet, stigao u Rim. Sa Rugovom ću se sresti 7. jula, povodom prezentacije novog broja "Limesa" naslovljen "Dopo la guerra", koju je vodio senator Đanđakomo Migone (što sam opisao u knjizi).

Odoh s pričom i sjećanjima, uz pomoć dnevnika, malo daleko... A počeo sam o posjetama kineskog predsjednika Parizu i Beogradu i o, tom prilikom, dvije godišnjice. Različite. Radi se o povodima koji su sada istorija.

Očigledno, kineski predsjednik ih nije zaboravio.

Sve u sadašnjem vremenu zgusnutom, dramatično krupnim događajima na međunarodnom planu.

Tek će oni biti jednog dana istorija, po svemu sudeći, mnogo veća.

(Autor je bivši ministar inostranih poslova i ambasador)

Pozvao ga je da igraju šah i tako sudac postaje redovan  posjetilac mladog bračnog para. Svake nedjelje njih dvojica igraju šah i u tom stalnom druženju nastat će ljubavna veza između sudije i umjetnikove žene Nede (Milena Dravić), koja je inače nezadovoljna muževom odlukom da još nemaju djece. Brak je poremećen, ali je nanovo učvršćen. Sada žena čeka dijete, a sudac i dalje dolazi da igra šah s njenim mužem. Prividno je sve kao na početku ovog ronda, a u stvari je sve drugačije.  

Riječ je o intimističkoj drami jednog ljubavnog trougla, harmoniji i disharmoniji, koja nastaje između troje ljudi, što se svake nedjelje sastaju da bi muškarci igrali šah, a mlada žena posmatrala tu igru. Međutim, šahovska se igra uskoro pretvara u partiju s tri igrača, gdje je ulog sama ljudska sreća. Pokazuje se da brak mlađih ljudi nije idealan, jer je pojava trećeg, gosta, bila dovoljna da ga uzdrma i dovede do velikih krugova na prividno mirnoj vodi. Svakako, taj ljubavni trougao traje do usijanja, kad se sve razbija da bi se nanovo uspostavilo, ali sada na drugoj i drugačijoj osnovi. Mocartov rondo, kompozicija koja se neprestano ponavlja, no u tom ponavljanju uvijek djeluje drugačije.

Šarm te muzičke forme,  koja sama po sebi može mnogo toga značiti, dobija u ovom djelu drugi smisao. Već  nekoliko uvodnih kadrova bilo je dovoljno da nas uvjere da je riječ o Ijudima koji su dosta otuđeni i od realnosti i svojih osjećanja, da ne nalaze dovoljno uzbuđenja i smisla u životu koji vode. Feđa sasvim iskreno kaže da je više puta zvao prijatelje da mu dođu kući, da zajednički popiju kafu ili nešto pojedu, ali da niko ne dolazi. U osnovi, to je priznanje samoće i potrebe za drugim.

Njihova Ijubav je očigledno iscrpjela svoje unutrašnje  podsticaje i svela se na golu formu kojoj nisu u stanju da udahnu novi sadržaj. Sve je kod njih isplanirano i uređeno, o svemu zajednički odlučuju, pa čak i o tome kada će i pod kojim uslovima imati dijete. Jednostavno — nema Ijubavi! O tome se, u stvari, govori tokom cijelog filma. Sudija Mladen, shodno svome karakteru, vaspitanju i profesiji, misli da je u životu kao i u šahu potrebno razmisliti o svakom potezu kako se ne bi povukao neki pogrešan i otuda zaključak da je i šah kao Ijubav — treba partnera.

Na tu temu sa njim se najviše prepire Neda kojoj šah nimalo ne liči na Ijubav. Jer, po njenom iskustvu u Ijubavi, partneri se gledaju pravo u lice a šahisti se zapravo i ne vide, odnosno, uvijek gledaju u nešto izvan. Zar to nije poziv da je Mladen malo osmotri?   

Za njega se dvoje vole ili ne vole, a kad prestaje Ijubav obično se upliće treći. O tome svako ima svoje mišljenje, ali ipak odlučuju da ovaj susret ponove već sledeće nedelje.  Mladen  želi da mu Neda odsvira Mocartov rondo u A molu. Feđa neprekidno izražava strah da će mu Mladen pobjeći i da se nikad više neće vratiti.

Zanimljivo je da su svi troje svjesni svoje situacije i da je veoma razložno objašnjavaju. Zato nema uvreda, izazivanja, konflikta, sve je lijepo i rafinirano a nadasve prema ustaljenom redu i tačno isplaniranim situacijama. Svako iznosi svoje poglede na život koji se najčešće svode na mišijenje o svakodnevnoj egzistenciji i samoj Ijubavi.Uzalud Feđa ponavlja da ništa nije isto, kada prihvata i preljubu svoje žene. Sve što taj prevareni čovjek može, jeste da prekori svog prijatelja da se to ne radi bez Ijubavi.

Na to mu se Mladen iskreno povjerava — da je vjerovao da voli Nedu. »Vi znate da sam ja godinama bježao od Ijubavi, kao uostalom i od svake druge odgovornosti. Zaista sam vjerovao da je volim, a zapravo volio sam vas oboje. Ja sam se hranio vašim životom...« Posle svega ovoga, oni nastavljaju da se viđaju na svojim popodnevnim partijama šaha ubijeđeni da se više ništa ne može novo dogoditi. Igra je opuštenija i bezbrižnija i tek sada u znaku ronda koji svi, htjeli ili ne, moraju da slušaju — oko njih je zvuk bez koga bi teško bilo razumjeti muziku kao sopstveni život.

Mirenje sa situacijom je isto što i prihvatanje činjenica. Forma je ostala neokrnjena i kao priznanje da nijedno od njih nema hrabrosti da se odupre ovoj otuđenosti i besmislu u kome je teško doći do autentičnosti i svijesti o sebi.  Rondo je jedan od najljepših ljubavnih filmova snimijenih u jugoslovenskoj kinematografiji. Rediteljski postupak  je urađen veoma znalački i čisto, bez padova u ritmu, s jasnom i čvrsto postavljenom logičnom naracijom.

Vizualno je izuzetan. Sva je ta vizualnost postignuta smišljenim kadriranjem i kompozicijom kadra,  koje je često smiono i neuobičajeno, što znači da je reditelj govorio prije svega filmskim jezikom. Svi su elementi filma vrlodobro usuglašeni i čine cjelinu, tako da u njemu ne samo da nema greške, već nema ni slabog mjesta.

Zvonimir Berković je uspio uravnotežiti sve dijelove filma i postići stilsku jasnoću.

Kada ga danas gledamo, vidimo da je sačuvao sve svoje vrijednosti, da je i sada savremen i da u svim svojim elementima odgovara današnjem gledaocu, koji će ga možda još bolje i dublje shvatiti.

Jer »Rondo« nije samo priča o jednom banalnom ili manje banalnom ljubavnom trouglu.

On je mnogo dublji, jer se u stvari bavi cijelim kompletom Ijudskih odnosa: prijateljstvom, ljubavlju, brakom, mržnjom, povjerenjem, samoćom. »Rondo« je dosljedno misaono i stilski sproveden.  Film se i danas ubraja među najbolje u  jugoslovenskoj kinematografiji.  

SEPA područje obuhvata 36 država, od čega 27 država članica Evropske unije (EU) i Island, Lihtenštajn, Norvešku, Švajcarsku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Monako, San Marino, Andoru i Vatikan.

SEPA, iako je izgrađena i zasnovana na zakonodavstvu EU i podržana od strane institucija EU ima specifičan skup zahtjeva koje mora ispuniti svaki kandidat koji želi da se pridruži SEPA-i. Pored pravnih i regulatornih kriterijuma koji se posebno odnose na plaćanja, kandidati za SEPA takođe moraju da ispune zahtjeve relevantnih postojećih odnosa sa EU, kao i druge pravne i regulatorne kriterijume, poput onih u oblastima konkurencije i oporezivanja, tržišnih i operativnih kriterijuma, i dodatne kriterijume za očuvanje integriteta SEPA šema, kao što je odsustvo političkih, socijalnih ili recipročnih problema koji bi mogli narušiti reputaciju Evropskog centra za plaćanja (European Payments Council - EPC) pri prihvatanju institucija kandidata kao kvalifikovanih za učešće u SEPA.

Osnovne prednosti pridruživanja SEPA-i su jednostavnost, pogodnost i efikasnost plaćanja u eurima, kako za potrošače, tako i za pravna lica koja posluju u više zemalja, što doprinosi i uštedi u vremenu i novcu. Pored toga, SEPA stvara jedinstveno tržište za usluge plaćanja i stvara veću konkurenciju između pružalaca platnih usluga i pružalaca usluga kartica, što koristi i potrošačima i pravnim licima, koji dobijaju veći izbor visoko konkurentnih usluga podstaknutih tehnološkim inovacijama.

Takođe, pridruživanje zemalja Zapadnog Balkana SEPA-i je novim Planom rasta za Zapadni Balkan prepoznato kao jedan od ključnih prioriteta, a u cilju bolje ekonomske integracije regiona i ostvarivanja veće koristi za građane i ekonomije, u vidu pojednostavljenja procesa, unaprjeđenja brzine i smanjenja troškova transakcija.

U cilju proširenja geografskog obuhvata SEPA-e prvi korak je da država aplicira kod Evropskog centra za plaćanja (European Payments Council - EPC). 

Crna Gora je, početkom 2023. godine, započela aktivnosti u vezi sa proširenjem geografskog obuhvata SEPA-e na Crnu Goru, odnosno pripremi aplikacije za članstvo, kako bi omogućila uplate i primanje uplata u eurima pod jednakim uslovima, pravima i obavezama, kao u zemljama EU, uz značajno smanjenje troškova prekograničnih plaćanja sa zemljama EU. Evropska komisija pruža punu podršku Crnoj Gori u pripremi aplikacije za članstvo.

Uz podršku Evropske komisije, kroz projekat tehničke podrške izvršena je gap analiza crnogorskog pravnog i regulatornog okvira u odnosu na zahtjeve SEPA, koja je ukazala na određene neusklađenosti koje treba prevazići, u cilju ispunjavanja obaveza koje zahtijeva članstvo u SEPA-i. Prema mišljenju eksperata Svjetske banke, Crna Gora je trenutno visoko usklađena sa zahtjevima SEPA, ali treba nastaviti na otklanjanju evidentiranih neusklađenosti. 

Imajući u vidu značaj pridruživanja Crne Gore SEPA-i, ove obaveze predstavljaju jedan od prioriteta Vlade Crne Gore, i u tom smislu su preduzete aktivnosti koje se, između ostalog, odnose na pripremu izmjena i dopuna Zakona o platnom prometu, aktivnosti u vezi sa rješavanjem neusklađenosti sa SEPA Uredbom, kao i aktivnosti na implementaciji IBAN koda u transakcionim računima za izvršavanje nacionalnih platnih transakcija i implementaciju ISO20022.

Prednosti proširenja geografskog područja SEPA na Crnu Goru su:

• Jednostavnost transakcija: SEPA omogućava građanima i pravnim licima u Crnoj Gori da jednostavno izvršavaju međunarodne platne transakcije, koristeći standardizovane procedure.
• Smanjenje troškova: Platne transakcije unutar SEPA zone su jeftinije nego preko klasičnih međunarodnih transfera, što može rezultirati manjim troškovima za građane i pravna lica.
• Brzina transakcija: SEPA omogućava brze transakcije, često istog ili narednog dana, što znači da novac stiže brže nego kod tradicionalnih transfera.
• Pristup evropskom tržištu: SEPA olakšava preduzećima u Crnoj Gori pristup evropskom tržištu, čime se otvaraju nove poslovne mogućnosti i povećava konkurentnost.
• Standardizacija procedura: SEPA standardizuje procese i formate transakcija, što olakšava upravljanje platnim operacijama i smanjuje mogućnost grešaka.

Crna Gora je, krajem marta 2024. godine, uputila “pred aplikaciju” Evropskoj komisiji, na mišljenje. Nakon pozitivnog mišljenja Evropske komisije, Crna Gora će formalno predati aplikaciju za proširenje geografskog područja SEPA na Crnu Goru (očekujemo do kraja 2024. godine).

Nakon što Crna Gora bude uključena u geografski opseg SEPA-e, pružaoci platnih usluga (kreditne institucije, platne institucije…) se mogu prijaviti za pridruživanje pojedinačnim SEPA šemama (SEPA kreditni transfer, SEPA instant kreditni transfer, SEPA direktno zaduživanje). 

Finansijske efekte za proširenje geografskog obuhvata SEPA na Crnu Goru, u ovom momentu nije moguće odrediti, ali prema istraživanju koje je Svjetska banka sprovela za zemlje Zapadnog Balkana, troškovi bezgotovinskih transakcija za mala, mikro i srednja preduzeća između zemalja regiona su šest puta veći u odnosu na njihove pandane unutar EU, te se očekuje da ukoliko se poveća digitalizacija plaćanja, odnosno digitalizuju se plaćanja za 10% na nivou regiona, doći će do snižavanja sive ekonomije za oko 2 procentna poena. SEPA bi, takođe, trebalo da dovede do snižavanja troškova doznaka i smatra se ako se snize za oko 3% da će to dovesti do ušteda od pola milijarda eura, na nivou regiona Zapadnog Balkana.

Autor: Aleksandra Popović, vd generalna direktorica Direktorata za finansijski sistem i koordinaciju politika u Ministarstvu finansija Crne Gore 

Kad sam bio dijete farbanje jaja za Vaskrs bio je porodični običaj koji majke praktikuju s djecom. Ako vam neko kaže da su djeca uživala u ukrašavanju jaja različitim bojama, uzorcima i ukrasima jer su znala da je to jedan od najvažnijih i najsvetijih dana u liturgijskoj godini, taj vas zamajava. Niko nikad ni jedno slovo nije pred nama izustio o značaju religije i moralnom obrazovanju. Petkom u 8 uveče gledali smo kviz. Subotom uveče kroz prozor Zadružnog doma gledali smo kako starjiji mladići i djevojke plešu. To se zvalo igranka. U Nikšiću, nedjelja je bila fudbalski dan. Sutjeska je bila prvoligaški tim. Podgorica je imala Budućnost. U Nikšiću smo prepričavali vic u kom otac, zabrinut za sina koji doma donosi suve dvojke u đačkoj knjižici pita: Što misliš o bidućnosti? A sin mu kaže: Nikad u Prvu ligu.
Bili smo đeca komunizma. Kad danas razmislim u svemu živjeli smo i nastojali da živimo po pravilima koja savršeno odgovaraju mjeri hrišćanskoga života.
Boja, jaje, ukras. To smo mogli razumjeti. Post, molitva, liturgija, to su bile tajne čija su se objašnjenja mogla naći samo u rječnicima manje poznatih riječi i izraza. Iskreno, nijesam siguran da je neko i tražio da mu objasne suštinu tih sadržaja. Farbanja jaja za Vaskrs nije bio biznis. Za farbanje jaja nijesu upotrebljavane radioaktivne boje. Vrijeme nevnosti. Ljudi nijesu živjeli usamljeni. Razlikovali su dobro od lošeg. Crpili su to iz svojih familija.

VELIKI PETAK

Na Veliki petak doručkovali smo priganice s medom ili pekmezom, ručali tavče na gravče ili pečenu pastrmku s krompir salatom. Večerali smo sardinu koju su pravili u fabrici Ribarstvo sa Rijeke Crnijevića. Majka je pekla suve kolače - šape i patišpanj. Patišpanj je pekla u šerpi. Nijesmo imali kuglof.
Ne znam kako je to bilo na “drugim stranama svijeta” ali kod nas u Straševini “ako se omrsiš na Veliki petaka” morao si cijeli taj dan da se starijima sklanjaš s očiju i nosiš taj svoj krst krivice na sebi.
Na Veliki petak, niko nije ništa radio u polju ili na građevinama. Svi su poštovali taj zabran. Zaposleni u fabrikama, to će reći svi odrasli radno sposobni muškarci, uredno su odlazili na posao, ali kod kuće niko se nije prihvatao ni najmanjeg posla. Vjerovali smo da ako postoji statistička mogućnost da se dogodi nešto loše to ima da se desi na Veliki petak.
Mogao si da se “oklizneš”, krišom otvoriš Karneks paštetu i smažeš, ali se niko nije usudio da radi. Niko nikad. Bog me ubio ako bih vam mogao reći zašto. Poštovali smo strogi post na Veliki petak. Godinama, decenijama. Prešlo nam u naviku. Ne znam. Nečeg smo se bojali. I to nas je činilo neustrašivim.

FARBANJE JAJA

Različite kulture imaju svoje jedinstvene načine bojenja i ukrašavanja jaja, tehnike farbanja jaja i običaji prenose se s generacije na generaciju. Ni ljudska naseobina nastala na južnom obodu Nikšićkog polja, pod glavicom Jejinjak, gdje sam odrastao, nije izuzetak. Kao čeljad fokusirana na cilj, sredstva za ukrašavanje jaja u našoj tradiciji sveli smo na koru od crnoga luka i koprivu. Naša su jaja bila tamno braon boje. Naša jaja, naš minimalizam. Nije falilo radosti i ljubavi. Mazali smo ih uljem da dobiju sjaj. Razmjenjivana su između porodica i prijatelja. Razbijali smo jaja do iznemoglosti. U nekim kućama, korištenjem tehnike vezivanja lišća s mlade djeteline iz koru jajeta najlonom s ženskih čarapa, jaja su bila oslikana. Ona su bila na naročitoj cijeni. Niko se ne bio usudio da rizikuje i krene u kucanje s takvim jajetom. Ona su čuvana. U djetinjim glavama značila su taman koliko za rusku carsku familiju Faberžeova jaja.
Ljudi su tih sezona bili komunisti. Kad danas razmislim o svemu što je izvorno hriščanstvo, kad s školskim slikama hrišćanina uporedim lik komuniste iz komšiluka u mom starom kraju, to znači tihi, porodični vjernici. Đe su i što rade danas? Ne znam. Od kad je ustanovljen običaj da televizijske kuće u centralnim informativnim emisijama objašnjavaju kako se farbaju jaja, ne znam kud su se đeli.

DOMAĆICE, ETNOLOZI, POPOVI

O tome kako se farbaju i zašto se farbaju jaja govore domaćice, etnolozi i sveštenici. Tim redosledom. Valjda jer se do istine stiže postepeno. Red životnog iskustva, red naučne istine, red misticizma.
Simbolički, to vam je neka naša “vaskršnja” torta s tri kore i tri filea. Kremasta i otužno sladunjava torta.
Domaćice su prve, jer su tradicionalno vrijedne i vrjednosno neutralne kad je vjere u vaskrnuće mrtvih u pitanju. Prije Jelene Rozge i njenog svevremenog hita jugoslovenski arhetip “žena, majka, kraljica” bila praktična žena, domaćica. Ta ne samo da farba. Ona kupuje najtvrđa jaja. U nekom od prošlih života prodavao sam jaja na pijaci. Poznavao sam žene koje bi o tome kako prepoznati tvrda i nepobjediva kokošija jaja mogle pisati priručnik. Nijesu bile bojeve za carstvo Hristovo radi rata. Farbale su jaja. U miru su farbana. Zato su i danas pozvane da s autoritetom vladaju u sektoru farbanja jaja pred Vaskrs.

Osim domaćica, sastavni dio medijske crnogorske vaskršnje priče su etnolozi. Prije dvadesetak godina, samosvjesni urednici provalili su da bi neko s podlogom naučnog autoriteta, zabludjelom puku trebao da objasni kako je Vaskrs praznik pregnantan paganskim vjerovanjima i neka vrsta kompromisa što ga je naša paganska duša bila u devetom vijeku nove ere spremna učiniti da joj lakše na prazan stoka legne hrišćanstvo To vam je trebao biti oblik nekakve subliminalne poruke da za nas, kao zajednicu, ne bi bilo u redu da se identifikujrmo s hrišćanstvom, jer mi zapravo obožavamo hrast, grom i vepra, ali od nas to stručno kriju škole i crkva. I tako od 9. vijeka do dana današnjeg. Iz priče naših etnologa, možeš se razabrati da su jaja povezana s Vaskrsom kao podsjetnik na Isusovo vaskrsnuće i da su, prema legendi, kada su se Isusove prazne ruke pojavile iz groba, jaja postala crvena kako bi obilježila taj događaj.

Ta bi se priča o Vasksu, u stara vremena, da su komunisti htjeli sebi priznato da javnost ima pravo da zna, našla na kraju Dnevnika. Nakon što se naslušaš priča o stezanju kaiša, kamionima, milionima i tonama i nagledaš drugova koji mnoge stvari raspravljaju u oblacima dima, puše Kent micronite filter cigarete, piju tursku kafu, kisjelu vodu Rada i sok od borovnice Takovo, vaskrsli Hrist došao bi kao intermeco i predznak priča o sportu i šahu. Danas je uvod u priče o karbonskom otisku, solarnim i vjetro elektranama, megavatima, gigavatima...Čim otvori oči dijete zna da su jaja simbol novog života i obnove.

Kad su dobre volje, sveštenici kažu da je, za hrišćane, Isusova žrtva temeljni događaj vjere i da se smatra iskupljenjem za grijehe čovječanstva i putem prema spasenju. Kažu da je Isusova žrtva bila opravdana kao sredstvo za pomirenje ljudi s Bogom. Kad priču hoće da zaogrnu u stručni ispit slušamo teorijske priloge u prilog moralnoj opravdanosti ili smislu žrtve. Priča o Isusovoj žrtvi koja je izraz najviše ljubavi i milosrđa prema ljudskom rodu ljudin u mantijama tretiraju prevaziđeno, opšte mjesto, značajno samo za zainteresovane da se na Srašnom sudu “provuku” s prolaznom ocjenom. Da bi saznao da je Isus došao na svijet kako bi podnio patnju i umro na krstu kako bi otkupio grijehe čovječanstva, živ čovjek koji danas posmatra divlji svijet oko sebe, živ čovjek koji živi i radi sve što mora da uradi, treba da shvati kako se smrt smrću pobjeđuje.

Ja to nijesam uspio ne da skontam ali vrijednost života ne određuje jedan neuspjeh.

Ratovi u Vijetnamu, Koreji i Avganistanu, te revolucije u Mađarskoj i Čehoslovačkoj bili su samo neki od poligona za dokazivanje moći dvije supersile. Predsjednik SAD Regan stajao je tog 12. juna 1987. godine rame uz rame sa predsjednikom SSSR Grobačovim ispred Berlinskog zida. Jednom rečenicom nagovijestio je da Hladnom ratu dolazi kraj, a SAD ostaju jedina supersila. Siguran u sebe i svoju politiku kazao je: „Gospodine Gorbačov, srušite taj zid!”

Zid je srušen, ali su od njegovih cigala zidani novi. SAD i Ruska Federacija nastaviće da vode tihi rat za dominacijom. Geopolitički gledano, danas imamo dvije ključne tačke sukoba, putem kojih ove države žele da prilagode međunarodni poredak svojim potrebama. Prva tačka je rat u Ukrajini, koji je poligon je za uspostavljanje dominacije Ruske Federacije, agresivnim osvajanjem teritorije druge države. Ukrajinska borba je borba za oslobođenje teritorija, ali i bitka kojom SAD i zapadni saveznici iskazuju svoju spremnost i snagu, pokazujući Ruskoj Federaciji svoje prisustvo i moć. Bliski istok i rat između Izraela i Hamasa, druga je tačka kontakta dvije velike države. Iako nema jasne podrške Ruske Federacije niti jednoj strani, upućena je kritika SAD za podršku Izraelu, čemu treba dodati dobre i stabilne odnose koje Kremlj ima sa Hamasom i Iranom.

Sa druge strane, podrška SAD Izraelu je neupitna i konstantna. Suštinski, Hladni rat nikada nije završen, samo se dinamika u odnosima između dvije države promjenila. Danas je na sceni „Drugi Hladni rat“, koji uključuje i treću veliku državu NR Kinu. Niksonova triangl diplomatija iz perioda Hladnog rata, aktuelna je i danas. Ako se njoj dodaju politike balansa i intervencionizma, dobijamo novi svijetski poredak, arenu za borbu tri velike države. Svijet je postao tripolaran.

Hladni rat nikada nije suštinski završen. Rušenje zida promjenilo je geopolitičku sliku svijeta, ali ne u pravcu postizanja svijetskog mira i bezbjednosti. Odnosi između tri velike države, shodno novim bezbjednosnim izazovima i ekonomskim ciljevima, postali su složeniji. Paradoksalno globalizacija je dovela do podizanja novih zidova. Budućnost će donijeti nove dileme i bezbjednosne prijetnje, uz poglede preko starih i novih zidova.

Stevan je samo dva puta iz nekih razloga izostao sa putovanja Josipa Broza, na kojima je pravio fotografije i filmske zapise za ondašnje „Filmske novosti“. Po nekom prećutnom dogovoru Tita je fotografisao on, a njegovu suprugu Jovanku Dragan Mitrović. Bio je to čuveni dvojac, a Šćepo nije znao da objasni kako su se tako podijelili.　　　　

Prisjetio se i kako je Jovanka Broz „izgladila situaciju“ nekom prilikom kada su bili u Burmi. Putovali su Galebom i stali u nekoj luci. Sunce je pržilo, a zatim kiša, nepodnošljiva vlaga, Stevan premoren i pod teretom opreme ušao na brod mimo protokola, i naravno pretrpio kritiku od admirala, ali to došlo do Jovanke, i admiral na kraju nije smio da pogleda Šćepa u oči.　　　　

Drugom prilikom sa Kočom Popovićem u posjeti Indiji, Stevan je Tita spašavao od naroda koji je hrlio kao u stampedu, nije pomagalo što je Nehru molio, svi su htjeli da se sa njim rukuju, da ga dodirnu. On i Koča stali ispred auta kao živi štit, a policija bambusom bije po narodu, ali „puca“ i Stevanu i Koči po leđima. 　　　　

To sa espresom se dogodilo nakon nekog uspješnog snimanja. U pauzi, Tito pozove Stevana i ekipu kod njega. Vidi Stevan aparat za kafu i poluglasno pita otkuda Tito zna da on voli espreso, a Tito čuje i odgovara – „sve se zna“.　　　　

Osim što je bio Titov sinametelj, Beranac Stevan Labudović ostao je poznat kao hroničar Alžirske revolucije. Kapetan, kako su ga zvali njegovi saborci sa kojima se rame uz rame pune tri i po godine borio za nezavisnost Alžira, snimatelj koji je istinu o alžirskoj revoluciji  bilježio i slao u svijet i bio prijatelj sa dva predsjednika, „dva njegova komandanta“,  u toj zemlji do kraja su doživljavali kao „njihovog“.　　　　

Pričao je da je ono što je najdragocijenije, a što je iz Alžira ponio za cio život upravo prijateljstvo sa Huari Bumedijenom, predsjednikom Alžirske Republike i Šadlijem Bendžedidom, koji ga je na tom mjestu naslijedio. Prijateljstvo sa Bumedijenom krunisano je kumstvom, a sa Bendžedidom je trajalo više od 50 godina, do njegove smrti.　　　　

Plan je bio i da se prvo Stevanovo dijete rodi u Alžiru, ali se njegova supruga porodila prije vremena u Beogradu, a Bumedijen je naredio pratnji da se za svako slovo njegove kćerke donese po stotinu ruža. 　　　　

Prisjetio se i kako mu je Šadli Bendžedid, u čijem je bataljonu proveo dva puta po tri mjeseca, jednom prilikom spasio život. Stevan se do detalja sjećao i tog događaja, a za Bedžedita je govorio da je bio genije kao ratnik, sposoban da predosjeti opasnost. Tako je u poslednjem trenutku spriječio Stevana da priđe nekoj školi i da snima, jer samo koju sekundu kasnije dva aviona su školu sravnila sa zemljom.　　　　 

Nekom prilikom Bendžeditit je došao da posjeti njega i njegovu porodicu inkognito u Beograd. Došao je sa rumunske strane, noću. Kako je prošao, da li je imao falsifikovana dokumenta, kako je uspio da sa porodicom uđe nezapaženo u zemlju, ostalo je nepoznato. Znao je da u zvaničnoj posjeti SFRJ neće imati priliku da se druži sa Stevanom, pa su taj jedan dan ilegalno i sa porodicama obišli čitav Beograd.　　　　

Sjutradan, kada se digla „frka“, Bendžeditit je jednostavno novinarima objasnio da je bio kod svog saborca, i samo rekao – „kakvo je to pitanje“. U Alžiru je Stevan boravio od maja 1959. godine pa sve do oslobođenja 1962.  i učestvovao kao snimatelj i borac u čitavom gerilskom ratu. Pamtio je i kada mu je nekom prilikom Bumedijen rekao da muđu njima dvojicom nikada neće biti protokola, i tako je i bilo.　　　　

I kada je u Berane 2016. godine došao da primi najviše opštinsko priznanje, nagradu „21. juli“ i prisustvuje otvaranju izložbe, opet je izložbu, mimo zvaničnog protokola, otvorio tadašnji ambasador Alžira. Bio je to poslednji Stevanov dolazak i vjerovatno su mnogi tada prvi put čuli za ovog velikog čovjeka koji je proslavio ne Berane i Crnu Goru, nego ondašnju SFRJ. Umro je u dubokoj starosti, samo godinu kasnije.　　　　

Prva dekada maja uvijek prolazi u znaku praznika, medju kojima je Dan pobjede nad fašizmom sigurno najznačajniji. Ali, malo ko će se sjetiti da je 4. maja preminuo  Stevanov prijatelj, Josip Broz.　　　　

Stevan Labudovic se nikada nije odvajao od svog običnog fotoaparata, ko zna koliko starog. Tada nisam shvatao značaj kada bi on zabilježio neke naše porodične trenutke, jer je to bilo normalno. Ali danas, kada ga više nema i kako vrijeme prolazi, ljubomorno čuvam te privatne fotografije u crno bijeloj tehnici koje je napravio Titov lični fotograf. 

Osveta je dispraksija. Ko misli da nije neka baci pogled na kalendar. Četiri ljupke brojke sve kazuju. Godina je 2023. Krvna osveta je stavljena van zakona već 200 godina. Zločini učinjeni iz osvete su kažnjiva djela a osveta niska pobuda.

Umjesto da dobra praksa ( etika i ekonomija - teorijsko znanje i stvaralaštvo) slobodnu Crnu Goru pokrenu iz mogućnosti u ostvarivost, kao praksis aktuelizovana je osveta. Čak i ako je osveta aktuelizovana samo ao mogućnost, a jeste, osveta kao krajnji cilj djelovanja i znanja izvedenog iz prakse, kao politika, poražavajuća je činjenica koja baca tamnu sjenku na evropsku priča koju njegujemo kao prioritet. Iz iracionalnog izrasta totalitarizam. To smo naučili u 20, vijeku.

TREBA ZNATI

Ko nije sklon da zabudali i plane kao šibica, sjetiće se da je Šekspir tvrdio da je osveta otrov koji pijemo nadajući se da će drugi čovjek umrijeti. Mahatma Gandi je osvetu tretirao kao plod slabosti. Njegov primjer pokazuje snagu oprosta i mogućnost prekida lanca nasilja i osvete. U praksi, takvu su snagu imali Nelson Mendela i Martin Luter King junior. I stari Grci su bili na tragu te ideje.

Aristotel kaže da je osveta instinktivna reakcija i osoba koja je odbaci pokazuje najviši oblik snage. Osveta je zamka u koju ulaziš misleći da ćeš povrijediti drugoga ali na kraju budeš u njoj zarobljen. Osveta nije ni pravedna, ni hrabra, ni mudra. Osveta je smrtni grijeh, ostavlja dušu tamnom i hladnom. Što je više imaš u ruci više ti izmiče. Osveta ne mijenja prošlost ali može da uništi budućnost. Nije to pitanje pristojnosti, vaspitanja, obzira...Da bi tom neko shvatio dovoljno je da usvaja fundamentalne elementarne socijalne inteligencije. Dovoljno je da je homo sapiens. Dakle svjesno biće koje uz termin osveta vezuje čuvene osvetnike i osvetnice u istoriji, književnosti, filmu i drugim umjetničkim medijima, a ne iskustvo plemena.

DA JE SREĆE BILO

Razuman čovjek teži Crnoj Gori u kojoj građanin kad mu pominjete osvetu pomisli na grčku mitologiju i Klitemnestru, supruga Agamemnona, kralja Mikene, koja je osvetila smrt njihove kćerke Ifigenije tako što je organizovala njegovo ubistvo.
Razuman čovjek živio bi u Crnoj Gori u kojoj kasirka ili automehaničar, kad asociraju osvetnikla, oživljavaju lika iz romana “Grof Monte Kristo” Aleksandra Dime koji se vraća kao bogati grof kako bi se osvetio ljudima koji su ga nepravedno osudili na zatvor, Beatrix Kiddo iz filma “Kill Bill” Quentina Tarantina, koji se vraća da se osveti članovima bande koji su je pokušali ubiti na dan njenog vjenčanja ili Maximusa Decimusa Meridiusa iz filma “Gladiator” koji se sveti caru Komodusu za smrt svoje porodice i nepravdu koja mu je nanijeta.

Razuman čovjek očekuje da živi u Crnoj Gori u kojoj studentkinja književnosti osvetnika prepoznaje u liku Hamleta, glavnog lika iz istoimenog drame Vilijema Šekspira, koji se suočava s moralnim dilemama i izabrao je osvetu za svog oca, kralja čija je smrt sumnjiva. Ako je baš darovita i seriozna, ja bih volio da se sjeti Ištar koja se, u sumerskoj mitologiji, osvećuje svom sestriću Gilgamešu zbog odbijanja njenih romantičnih izleta.

Moja rana sjećanja na osvetnike i osvetnice vezana su uz Elektru. U grčkoj mitologiji, ona se osvećuje za smrt svog oca, kralja Agamemnona, tako što organizuje ubistvo njegove supruge Klitemnestre i njenog ljubavnika Egista. Moja rana “infekcija” davno uporište ima u obimnoj knjizi “Grčki mitovi” Roberta Grevsa koja je dugo vremena bila na počasnom mjestu u biblioteci mog oca.
Svijet se promijenio. Mom djetetu omiljeni osvetnik je lik iz stripova i filmova koji se osvećuje zločincima u Gotamu nakon što je svjedočio ubistvu svojih roditelja kao dijete. Dio je svijeta u kom najbrže rastu ekrani.

IPAK SE OKREĆE

Najcrnja od svih osveta je krvna osveta, poznata i kao vendetta, je oblik osvete koji se tradicionalno praktikovao u seoskim ili manje razvijenim zajednicama. Ta praksa podrazumijeva da se osveta ili kazna za neki prekršaj ili zločin izvrši nad članom porodice ili rodbine osobe koja je počinila taj prekršaj. Ideja je da se osoba koja je počinila zločin bude kažnjena preko bližnjih, najčešće kroz oblik fizičkog nasilja ili čak ubistva.

Državni aparat vjekovima pokušava da kroz sisteme represije, prosvjete i kulture učvrsti u ljudima stav da muškarci ili žene koji pribjegavaju osveti pokazuju nezrelost, deficit karaktera i nisku emocionalnu inteligenciju. Pošto ljudski rod postoji jer su ljudi koji uspijevaju razumjeti što je zlo a što je dobro u većini, osveta je kriminalizovana i iskorijenjena. Može biti privlačna kao trenutno rješenje za nepravdu ili povredu, ali osveta ugoročno može donijeti još više problema i patnje, kako za osobu koja se sveti, tako i za druge uključene u sav tak osvetnički košmar. To vam je matematika za drugi razred osnovne škole!

Odluka da se pribjegne osveti izraz je sociopatije, bezumlja i nesposobnosti da se sagleda šira slika. Osveta ne može omogućiti osobama da prevaziđu bol i ljutnju. Osveta je izbor osvetnika koji ne može da se usmjeri na pozitivnije načine rešavanja konflikata, kao što su dijalog, pomirenje ili preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke.

Osveta ne promoviše vrijednosti poput opraštanja, tolerancije i saradnje. Osobe koja se odluče osvetu nijesu izabrale za put mira i pomirenja, ne predstavljaju primjer drugima i ne doprinose stvaranju pozitivnije i sigurnije zajednice. I to nije viša maetmatika. To su elementarne činjenice.

LJUDI NAZBILJ I LJUDI NAHVAO

I najgluplji alat vještačke inteligencije, ako mu postavite pitanje zašto bi čovjek s atributima politički angažovanog djelatnika pominjao osvetu u javnom nastupu, prepoznaje da on to radi iz nekoliko razloga. Emocionalno nabijeni termini mogu privući pažnju i ljude motivisati da se angažuju u političkim situacijama gdje postoji duboko ukorijenjeno nezadovoljstvo ili tenzije. Politički lideri pokušavaju da se povežu sa pristalicama i zajednicama koje osjećaju da su povrijeđene.
Ako mašinu pitate što je problem s retorikom osvete, saopštiće vam da retorika osvete može imati negativne posljedice, uključujući podsticanje nasilja ili polarizaciju društva. Sugeriše da to nije politički korektna priča jer termin osveta povrjeđuje ljude koji su zbog bezobzirne osvete izgubili bližnje ili doma njeguju svoje bogalje.

Ako mašinu lišenu emocija pitate da li preporučuje upotrebu termina osveta, krv, grob, kao pisamce na displeju dobijete poruku da bi svi trebali biti pažljivi u izboru svojih riječi i voditi računa o dugoročnim efektima naših poruka na društvo. I ona grešna, kako bi kazale stare Pivljanke, razumije da je osveta plemenska emocija, krv koja nije suza, bezumlje, gruba i bezobzirne sile koja ljudima nazbilj ( gospodi) ne priliči.

Pitanje je da li ista sudbina čeka ove regione, samo ovoga puta zbog vodnih bogatstava?

Uticaj klimatskih promjena, učinio je da se složena situacija po pitanju vodnih prava rijeke Nil dodatno komplikuje. Globalno zagrijavanje, te neplanska i prekomijerna upotreba vode, Nil stavlja u poziciju regionalnog bezbjednosnog rizika. UN je saopštio podatke na Samitu o klimatskim promjenama 2022. godine (COP27) u vezi rijeke Nil. Izvještaj UN ukazuje da je u proteklih 50 godina, protok vode u rijeci smanjen sa 3.000 kubnih metara u sekundi na 2.830. U kombinaciji sa nedostatkom padavina i povećanjem suše, njegov protok na prostoru Istočne Afrike, mogao bi opasti za 70 procenata do 2100. godine. Negativan uticaj na ljudsku bezbjednost u slivu Nila već je vidljiv, posebno ako se zna da oko 280 miliona ljudi u 11 zemalja zavisi od njegove vode.

Napetost između tri države konstantno raste, a nastaje kao posledica aktivnosti Etiopije na izgradnji Velike brane na izvoru Nila. Kada bude završena, deficit vode u Egiptu će se udvostručiti i iznosiće 83 %. Egipatska vlada svjesna da će ubrzo glavni resurs početi da nedostaje, zauzela je jasan stav u međunarodnim i regionalnim odnosima. Neće dopustiti da brana ugrozi snabdijevanje vodom u njenom dijelu Nila. Riješena je da istraje u očuvanju ljudske i nacionalne bezbjednosti, pa u tom cilju povremeno održava vojne vježbe sa Sudanom.

Kad se u obzir uzme smanjena količina padavina i dotoka vode, predviđa se da bi gubitak vode po stanovniku Egipta mogao iznosti čitavih 75 %. Sudan traži da se pitanje vodnih prava postavi pred Savjet bezbjednosti UN, smatrajući da su mu ova prava ugrožena. Nekontrolisano puštanje vode iz etiopske brane, značilo bi nastanak velikih poplava u priobalnim regionima, koji su i danas ugroženi od ove elementarne nepogode.

Reakcija međunarodne zajednice u ovom slučaju je složena i varira u zavisnosti od različitih faktora, uključujući političke, ekonomske i diplomatske interese zemalja. SAD se zalažu za diplomatsko rješenje spora, dok Ruska Federacija ne poklanja posebnu pažnju ovom problemu. NR Kina pažljivo prati situaciju u strahu od ugrožavanja ekonomskih interesa njihovih firmi, koje učestvuju u izgrdnji brane.

Rijeka Nil sve manje liči na povezicu između dva kontinenta, a sve više na faktor razdvajanja. Vode njegovog sliva pored dragocijene tečnosti, sa sobom nose i bezbjednosne probleme, koji udaraju u obale tri države. Da li će Nil biti izvor života ili će kako kaže Agata Kristi, biti „izvor smrti“, pokazaće vrijeme?

Ove sezone, u osmoj godini profesora Gasperinija, Atalanta je prolazila kroz razne faze. Sada leti, ali bilo je i čudnih kikseva, već odavno ih ne smatraju favoritima za baš sam vrh kao prije pet godina, nije se znalo šta tačno očekivati. Ipak, i nakon prodaje mnogih bisera, a prije svih Hojlunda za 75 miliona Mančesteru i čudnog tjeranja Zapate u Torino (a ne u Romu), opet su oblikovali tim koji igra fudbal od 360⁰. Prosuli su dosta bodova u prvenstvu, ali tokom jeseni favoriti su dolazili u Bérgamo i vidjelo se koliko su jaki. Inter se bukvalno provukao 1:2 igrajući na kontranapade, Napoli je takođe slavio 1:2 na debiju Macarija ali bio izrazito inferioran, Juventus je klasičnim bunkerom izborio 0:0, dok je Milan u prekrasnom meču izgubio 3:2.

Sve je to bilo tokom jeseni, a kroz odlične igre u Evropi bilo je jasno da je Atalanta spremna. Međutim, neke ekipe im nisu ležale, poput Bolonje koja je na papiru manje jaka od njih, ali isto veoma organizovana, dobila ih je kući 1:0 u samom finišu, ali i u Bergamu 1:2 velikim preokretom. I tako je Bolonja nadomak trećeg Juventusa, a Atalanta svo vrijeme malo iza. Ali i pored svega, da nisu prokockali nedavno 2:0 i pregršt šansi za 3:0 protiv Verone bili bi već sada na petom mjestu koje i zvanično vodi u Ligu Šampiona. Ovako, nakon vrijedne pobjede u Monci su šesti, samo bod iza Rome koja večeras igra preostalih 18 minuta u Udinama pri stanju 1:1, i realno je da ode na plus 2. Ali već u nedjelju Roma gostuje i posrnulom šampionu Napoliju, i to sa glavom u Leverkuzenu, neće im biti nimalo lako pa Atalanta računa da ih već za tri dana može preskočiti.

Pritom, Atalanta ima i zaostali meč kući baš sa sinoćnjim rivalom Fiorentinom koji će se igrati u najboljem slucaju 22.maja, četiri dana uoči posljednjeg kola, a ako Atalanta izbaci Marselj onda će tog dana igrati veliko finale u Dablinu, a sa Fiorentinom tek 29.maja ili čak 2.juna ako i Fiorentina uđe u evropsko finale, uglavnom nakon što svi ostali završe prvenstvo. To ne bi smjelo, ali viša sila. Ovo samo da se shvati da će Atalanti i svaki meč u prvenstvu značiti puno, jer osjećaju veliku šansu za to peto mjesto i prebogatu novu LŠ, ako prije toga osvoje LE u Dablinu i direktno se plasiraju onda će 22.maja za njih biti trijumfalno gotova sezona. Ali do tada će i u prvenstvu ići maksimalno jer imaju Romu, ali se paze i pozadi, pogotovo zahuktalog Lacija koji se vraća.

Sa Romom vode trku i na frontu LE, narednog četvrtka Atalanta gostuje Marselju, a Roma igra sa svjetskim hitom i rekorderom Leverkuzenom. Po svemu šanse Atalante su veće, ali moglo bi se desiti italijansko finale Roma-Atalanta kao u 90-im godinama u sjaju italijanskog fudbala. Tako bi već u Dablinu rješavali direktnu LŠ, a logično bi bilo da onaj koji izgubi onda zgrabi peto mjesto, pa bi Italija imala čak šest timova u LŠ. Atalanta je već izašla četiri puta na kraj sa Sportingom iz Lisabona koji je apsolutno dominantni tim u Portugalu ove sezone. Još u oktobru su ih iznenadili dominantnom pobjedom tamo, onda u novembru zakucali prvo mjesto teškim remijem kući, a početkom marta opet blistali u Lisabonu u prvom meču osmine gdje ih je sudbina opet spojila. Bilo je 1:1, ali čak četiri stative Atalante, ponovo svi u čudu, jer u tom prelazu februar -mart Atalanta je svaka tri dana igrala u nizu sa Milanom, Interom, Sportingom, Bolonjom, opet Sportingom, Juventusom i Fiorentinom.

Dugo je Gasp proklinjao taj 28.februar kad su ih natjerali da igraju zaostali meč sa Interom zbog Super Kupa, ali sve su izdržali, a u revanšu još jednom preokretom srušili Sporting 2:1 i pokazali im da su bolji. Ali nakon Sportinga pao je i Liverpul, koji je tada slovio za najbolji tim svijeta uz Siti, a evo samo 15 dana kasnije se trese u krizi.

Na dan meča na Enfildu nema osobe na svijetu koja bi tipovala i vjerovala u 0:3 za Atalantu, a ipak se desilo u jednoj dijamantskoj igri sa jos 5-6 velikih šansi, o tome se premalo i pričalo, a fenomenološki je izuzetno za fudbal. I sastav i želja koju je Liverpul pokazao u revanšu i nakon Klopa na svom oproštaju idu pravo u istoriju. I jasno, sad kad su u polufinalu sa Marseljom koji jeste izbacio Viljareal i Benfiku, ali opet posustaje jako u Francuskoj, ovo je za Atalantu mega prilika, jednostavno su bolji. Prije 36 godina su igrali polufinale Kupa Kupova sa Mehelenom, tamo izgubili 2:1, kući vodili dugo 1:0 i vladali, finale je bilo tako blizu, ali neiskusno izgubili 1:2. Da se zna, Mehelen je onda osvojio taj KPK 1988 u finalu sa Ajaksom, pa je osvojio i Super Kup protiv šampiona Evrope PSV-a, pa je opet igrao polufinale KPK 1989 sa Sampdorijom i epsko četvrtfinale KEŠ 1990 sa velikim Milanom. Atalanta je te 1988 bila posljednja italijanska nada, a sve je to uradila kao drugoligaš! Zato se već tada puno pričalo o čudu iz Bergama. A upravo od naredne sezone 1988/89 Italija je počela 11 godina nestvarne dominacije u svim Evro kupovima.

Atalanta sad ima najveću šansu ikada za svoje prvo evropsko finale. Kada pričamo o tim godinama, to je bila prva zlatna era ovog kluba. Naime, oni su 1987. ispali iz lige, ali su došli do finala kupa. Tu nisu imali šansi protiv Maradone i novog šampiona Napolija, izgubili su prvi meč 3:0, a onda u vreloj noći 13.juna 1987, pokušali sve kod kuće, ali izgubili 0:1. Bila je to dupla kruna za Napoli, podvig koji je do tada napravio samo Torino 1943 i Juventus 1960! Totalna rijetkost u Italiji. Ali kako je Napoli išao u KEŠ, znalo se da Atalanta ide u KPK iako se seli u Seriju B. I taj sjajni evropski put im je dao zamah da se odmah vrate u Seriju A, ušli su zajedno sa Majfredijevom Bolonjom juna 1988. Vodio ih je majstor Mondoniko, za njega se vezuje ta era, kao ova sad za Gasperinija.

U sezoni 1988/89 Atalanta je igrala briljantno, Inter je osvojio skudeto sa rekordom, Napoli je bio drugi, a osvojio Kup UEFA, Milan je bio treći, a postao je dominantno šampion Evrope, Sampdorija je igrala blistavo i ušla u finale KPK, Juve je počeo da se vraća, a Atalanta je u svemu tome dugo bila treća (kad je pobijedila Juve u Torinu golom Evaira) i izborila ponovo Evropu. 

Podvig u doba najjače Serije A ikada. Uz Stromberga, Šveđanina koji je bio tu i u drugoj ligi, i Brazilca Evaira, u ljeto 1989, doveli su iz Verone i brzonogog Kaniđu zvanog "el paharo" (ptica), igrača koji će se proslaviti. Nisu stigli daleko u Evropi, ali su bili opet konstantno u vrhu Kalća, Milan i Napoli se borili za títulu, a onda Inter, Juve, Samp i Atalanta! To je sezona 1989/90 kad je Milan ponovo šampion Evrope, Sampdorija osvojila KPK i spremala se za skudeto, a Juve osvojio Kup UEFA i to u finalu sa Fiorentinom. Daleko najjača liga svijeta, a Atalanta treći put u Evropi. E tada, u sezoni 1990/91 su uspjeli izbaciti nekako Dinamo sa Bobanom i Šukerom, i onda stići do četvrtfinala gdje su ispali u derbiju od Intera, potom osvajača.

Mondoniko je, međutim, već bio otišao u Torino i njih doveo do finala UEFA 1992. A Atalantu je tog ljeta uzeo izvjesni Marćelo Lipi i bili su opet hit 1992/93 sa Gancom i Rambaudijem. Tu se od prilike iscrpila prva velika era Atalante, a tri decenije kasnije sve se ponovilo.Gasperini je došao 2016, umalo su ga smijenili nakon šestog kola i poraza od Palerma golom Nestorovskog, jer su bili pri dnu. A onda Perkasi kaže da mora da ostane i počinje šou. Već te sezone 2016/17 su završili četvrti sa rekordom 72 boda, samo su Juve, Roma i Napoli bili ispred. A onda već u septembru pokosili Everton 3:0 u Ređo Emiliji, a u Engleskoj čak 1:5. Bio je to početak uništavanja engleskih klubova kojima intenzitet Atalante najmanje leži. Od tada su stalno u Evropi, ljeta 2018 su morali kroz kvalifikacije, sjetimo se meča sa Sarajevom, kući promašili desetine šansi i uhvaćeni na 2:2, Musemić se baš radovao, ali na Koševu je bilo 0:8 za Atalantu. Tada je malo ko shvatao kakva će sila biti Atalanta.

Krajem avgusta protiv Rome na Olimpiku su rotirali skroz tim, vodili 1:3 sa dva gola Argentinca Rigonija, da li ga se ko sjeća? Prošlo je tu puno i nesuđenih zvijezda, ali Gasp se odlučio za trio Gomez-Iličić-Zapata sa Pašalićem iza, Hateburom i Gosensom na bokovima, Frojlerom i De Ronom kao motorima sredine, a izbacio je sve same talente u zadnjoj liniji, kako je samo prodavao Kaldaru, Kjera, Demirala, Manćinija, Đimsitija..Mogao je i jednog Kesija prodati Milanu nakon samo godinu, i opet je tri puta zaredom ušao u LŠ, 2019, 2020 i 2021! Tri put zaredom u LŠ je puno puno, a koga su sve tu dobijali, dvije nokaut faze sa PSŽ i Realom, na Enfildu su već slavili 2020, sve do onog poraza po snijegu od Viljareala 0:3 decembra 2021.

Polako se Gasp i opraštao od svojih bisera, briljantnog Gomeza otjerao, sa Ilićićem su bile ljudske drame, sad je sklonio i Zapatu, evo i Murijela, Malinovskog prerano jer mogao je još mnoga da pruži, Hojlunda tek što je uzletio, Frojlera isto, Gosensa slično, a sad će i Kopmejnersa kojeg traže svi, i ostale za koje budu velike ponude. Ali zato dovede Lukmena, pa najskupljeg ikad Bilala Turea koji tek počinje da igra, pa Skamaku koji je u životnoj formi, pa De Ketelara kojeg nakon sezone u Milanu nije htio niko na svijetu, a sad čuda radi. Uz klasu Mirančuka, Zapakostu, Pašalića i ostale asove regenerisao je opet strašan tim koji igra po automatizmu. I kao uvijek već ima spremne mladiće za novi ciklus, a mnogi asovi sad žele da dođu u Atalantu.

Gasperini se bio malo zasitio ljeta 2022, ta sezona je čudno završila, promašivali su zicere kao sada Liverpul, gubili dominirane mečeve, izgubivši posljednji kući od Empolija završili su osmi i to je jedina njegova sezona od osam da je ostao bez Evrope. Ali Perkasi ga je ubijedio da ostane i evo gdje su sada. I otac Perkasija je bio tu krajem 80-ih kad je plesao Glen Stromberg, u Bergamu je sve tradicija i porodica.

Na kraju, tu je Kup Italije i finale koje su sinoć maestralno izborili. Nakon lude utakmice četvrtfinala na San Siru kad su preokretom i uz sporne momente prošli Milan, u polufinalu nadjačali Fiorentinu. Poraz 1:0 u Firenci, sinoć odlično poluvrijeme, gol strašnog Kopmejnersa, poništen opravdano evrogol Skamake, onda šanse, igrač više, ali šokantni gol Martineza Kvarte koji je gurao ka finalu Fiorentinu koja takođe već dvije godine igra do kraja na tri fronta. Ali onda je Skamaka pronašao makazice snova, pa u turbulentnoj i spornoj završnici završilo čak 4:1. To je treće finale kupa za ovu generaciju, izgubili su od Lacija 2:0 prije pet godina, a od Juventusa 3:1 prije tri godine. Ali to posljednje čak nije igrano u Rimu već u Ređo Emiliji bez publike, u doba kovida. A sad ce u Rim poći cijeli Bergamo, jos više nego na San Siro i čuveni mec sa Valensijom kad su se masovno zarazili.

Atalanta-Juve 15.maja na Olimpiku je već zaokruženo crvenim flomasterom kao dan istorije i napokon pehara. Ali prvo treba igrati dva meča sa Marseljom i zakazati čak još veće finale u Irskoj, koje bi igrali samo sedam dana nakok ovog u Rimu. Uz drame u prvenstvu kakav je to kraj sezone za Atalantu, koliko istorije jure. Ali ipak nisu bez trofeja kako mnogi pogrešno opisuju, Atalanta je osvojila upravo Kup Italije 1963.godine kad je na San Siru savladala Torino 3:1. Ta davna generacija je podigla pehar 2.juna 1963, i to deset dana nakon što je Milan postao šampion Evrope, a sedam dana nakon što je Inter postao šampion Italije i potom dva puta zaredom šampion Evrope sa Ererom. U momentu kad su milanski timovi zavladali evropskim fudbalom, Atalanta je na San Siru osvojila pehar. Uvijek su bili prkosni i za najteža djela, a sad je ovaj grad koji živi za "La Deu" (Boginju) zaslužio nešto moderno i veliko. Ovaj put ne smije da izmakne, jer da su iz većeg grada bili bi već šampioni Evrope. Ono što je najbitnije, sami sve stvaraju, a načinom na koji igraju uzbudili su Evropu i srušlili milijarde.

Treba se samo sjetiti scene u kojoj Inspektor konačno nalazi mir u svojoj sobi. Ma koliko da je situacija poznata, Mimica insistira na njenom pokazivanju dok ne stekne nijemo uvjerenje da je ona tek dio strukture samog filma. Konkretizujući je do najsitnijeg detalja, reditelj istovremeno naglašava povezanost motiva i unutrašnjeg sadržaja. Dok se figura zadovoljno odmara sa nogama potopljenim u lavoru i novinama u ruci, preko slova počinje da titra otisak prsta: čim na sebe skrene pažnju počinje da bježi a svaki pokret dobija u konkretnosti. I tada nam postaje jasno da ova pojava nije slučajna igra već u svemu događaj u čijem stvaranju itekako aktivno učestvuje sama ličnost.

Dovoljno je provjeriti utisak koji formiraju svi oni uvodni detalji pa da nam postane jasno da je riječ o biću koje je potpuno identifikovano sa funkcijom policijskog istražitelja. Njegovo unutrašnje raspoloženje uslovljava pojavu utiska i implicira samu akciju. Predavanje ovoj konkretnosti i djelovanju lišenom svake iluzije ima nečeg tragičnog u sebi. Inspektor oprezno prolazi ulicama grada izbjegavajući "opasnosti". Dolazi kući. Pere noge i čita novine. Odjednom ugleda otisak prsta koji naglo počinje bježati. Inspektor ga slijedi...Da li je Inspektor svjestan besmislenosti situacije i položaja u kome se našao? Sadrži li pokoravanje akciji u sebi i nešto protestno? Nije li traganje izraz dubokog subjektivnog pesimizma?

Taj put koji Inspektor prelazi ulicama, fasadama, podzemljem, ima nečeg turobnog u sebi i svojim hladnim mehanizmom. Treba samo precizno analizirati svaku promjenu u intenzitetu pa da nam postane jasno kako figura sama sebe individualizira i definiše. lnspektor ne iskazuje emocije, izraz mu je potpuno statičan, a pokret dosta tvrd. Pa ipak, sve mu to ne smeta da postepeno zadobija individualnost — kada dođe vrijeme finalu mi tačno znamo kakva figura stoji pred nama pa nije teško objasniti ni reakciju u času kada saznaje da je otisak za kojim je toliko tragala — njen lični! Pucnjava, lom stakla i crvena mrlja predsatvljaju upravo subjektivni protest protiv očajanja, konačnosti situacije i činjenice da se zapravo ništa nije dogodilo.

Realizujući ovaj film Mimica je bio uvjeren da prvi put u taj oslobođeni pokret unosi nešto više od svog životnog iskustva, sjećanja, nada, strepnji. To je vjerovatno i razlog što je svojevremeno i tvrdio kako film »Insipektor se vratio kući« predstavlja unekoliko i njegovu intimmu ispovijest. Iz toga je zatim u kritici izvlačen zaključak da cijela struktura doživljaja sadrži nužno sve implikacije autorove ličnosti. Željela se komedija, a stvorena je drama u kojoj se smrt priprema nonšalantno, sa osmijehom, kao da je riječ o veoma zabavnoj igri.

Ovo je bilo presudno za ritmičku montažu kojoj je Mimica u filmu posvetio izuzetnu pažnju: pokret traži samoostvarenje, a režija želi da u tome vidi njegovu životnu a time i Ijudsku realizaciju. Režija se za to pobrinula naglašavanjem kontrasta između Inspektora i ostalih materijala tako da se odluka rađa kroz svijest o tako izgrađenim odnosima. Tako smo i u figuri, odmah u prvoj sceni, osjetili izvjestan automatizam u postupcima.

Naravno, izbjegavajući eksplicitnost, Mimica nije pretjerano insistirao na isticanju superiornosti te sile nad onim najintimnijim Ijudskim potrebama. Zbog toga se već od početka smiruje i parodija, pa manipulisanje tehnikom izraza postepeno dobija drugačiji smisao i u gradacijama koje nadolaze pažnja je sve više usmjerena na transformacije ideje a ne forme. Zato se komično prelama kroz dramatično, dok ne zazvuči sasvim tragično. Mimica oblikuje svoje figure takođe bez volumena, plošno, (gdje dominiraju linije ), opet zajednička anti-diznijevska pozicija u odnosu na iluziju trodimenzionalnosti tijela i likova, ali iz drugog razloga nego što je to čino veliki Dušan Vukotić.

Mimica oblikuje svoj kadar složenom grafičkom strukturom, stvarajući atmosferu tamnim uzavrelim bojama i izražavajući stalno izvjesnu zakočenost. Dakle, on prati unutrašnju sputanost pokreta u krajnjoj misaonoj konsekvenci ovisnost i povezanost svake vanjske akcije s unutrašnjim ograničenjima i preprekama čovjekove ličnosti. Autor u tom svijetu logično oblikuje sve elemente kao krute, neelastične plohe, opterećene u likovnom sadržaju - ne u negativnom smislu, kao što su i bića koja one apostrofiraju opterećena morama.

Prostor u pozadini gradi Mimica sistematskim promjenama planova, boje, rastvaranjem njenog pigimenta i otvaranjem širokih kolorističkih bezdana, pri čemu likovni elementi opet postaju rječiti nosioci tragičnog doživljaja. Tako Mimica dobija složenu, strukturalnu kompoziciju prostora: slažući jedan iza drugog planove boje, on postepeno osvaja dubinu da bi tako naglasio bezidanu pustoš koja tu vlada, dok mu likovi u svom plošnom, mehaničkom pomjeranju ostaju vezani za prvi plan.

Od sredine šezdesetih godina prošlog vijeka, Mimica je bio posvećen igranom filmu, da bi mu se početkom sedamdesetih sasvim okrenuo. Međutim, ni igrani film nije zadržao njegov interes puno duže, već je svoju redateljsku karijeru okončao relativno rano filmom Banović Strahija iz 1981, sa Draganom Nikolićem (Kesedži Alija ) i Frankom Nerom (Banović Strahinja) u glavnim ulogama.

Što bi učinili da imate fizičku snagu, političku i ekonomska moć? Da imate moć uticaja putem ideja i kulture, što bi učinili da poboljšate i olakšate život sebi i drugima? Mislim na kružni tok po sred podgoričkog naselja Stari aerodrom. Mir u svijetu prepustimo misica ljepote i šarma.   

Francuzi imaju 666,8 kružnih tokova na milion stanovnika...Slijede Norveška, Island, Irska. Znam za sve prednosti. Ali bi mi, čini mi se, mogli da smanjimo doživljaj. Vratio bih semafore.

KOLIKO NARODA TOLIKO NARAVI

Ako Francuz, Norvežanin ili Iraci ugleda pješaka na pješačkom prelazu razmišlja stereotipno i zaustavi auto. Kad Francuz, Norvežanin, Irac koji vozi bulevarom u susjednoj straci ugleda vozilo zaustavljeno u blizini kružnog toka, taj razmišlja šablonski i zaustavi automobil.

Za razliku od tipičnog Francuza, Norvežanina ili Irca, tipičan crnogorski građanin traži kreativno rješenje. On pritiska gas pedalu i obara pješaka koji lakomisleno prelazi preko ceste na pješačkom prelazu. Tako se u Podgorici prelazak preko pješačkog prelaza, na raskrsnici na kojoj je saobraćaj regulisan križnim tokom, teorijski, pretvorio u mogućnost za razumevanje postojećih oblika inteligentnog života u našem glavnom gradu. Ne šalim se.

PRIČA SA NIKŠIČKE STRANE

Prvih 35 godina života proveo sam u Nikšiću. Imali smo kružni tok otkad znam za sebe. Kod nas u Straševini,dok sam bio osnovac, uvijek je kritikovan kao neiskusnom vozaču hermetično i teško razumljivo rješenje. Ni u drugim djelovima grada na mogućnost vožnje u kružnom toku nijesu gledali s optimizmom.

Kružni tok je decenijama bio opsesivna tema kandidatima za polaganje vozačkog ispita.

Važnijih, tema, srećom, nije bilo. Željezara je imala 6 a Boksiti 3 hiljade zaposlenih. PTK Nikšić je zapošljavao više ljudi nego sva današnja mala i velika privreda na teritoriji nekadašnjeg grada piva i čelika. Vrijeme obilja. Ako si imao sreću da radiš u Elektroprivredi, mogao si da pođeš na blagajnu i uzmeš akontaciju u iznosu tri prosječne plate...Ako si radio u HE Piva, za šest plata, na Sajmu automobila  u Ljubljani, kupovao si Citroen S klase.

Nikšićani su živjeli uz devizu - iskoristi dan. Niko nije trgovao devizama. Alko testovi nijesu postojali. Vozači su sebi i drugima nanosili štetu u lavirintu aluzija i referenci nikšićkoga kružnog toka i polarizovanih mišljenja o “pravilu desne strane” i “ lijevoj ili baš me briga strani”. Kružni tok je bio termin koji su vozači koristili u kontekstu interpretacije ili analize nečega što je njima kao učesnicima u saobraćaju nejasno ili nedovoljno poznato. Ali niko, nikad niko, nije srušio pješaka na pješačkom prelazu.

Lokalna televizija je u prajm tajmu napravila emisiju koja se bavila pitanjem - ko ima pravo prvenstva prolaza na kružnom toku, vozač koji dolazi iz pravca gradske autobuske stanice ili vozač koji na kružni tok dolazi širokim drumom iz Kličeva i Titograda? Dugo su se oko tog pitanja lomila koplja.

Kad sam počeo da se bavim novinarstvom dešavalo mi se mi ljudi prilaze s inicijativom da napišem tekst o njihovom rješenju saobraćaja na kružnom toku. Ne karikiram.

Kad sam odlazio iz grada, a aspekta javnog mnjenja, prednost u kružnom toku je bila odavno apsolrvirana tema. Kao noćna mora vratila mi se u lice kada sam zimus pritrčao muškarcu koji je na pješačkom prelazu oboren u Bloku V. Strpali smo ga u auto i odvezli u Urgentni centar KBC-a. Preživio je. Prije nego što su za kolicima s njegovim malaksalim tijelom sklopili vrata , kazao je: Ne kupih jutros đeci kroasane.

Prije desetak dana oborena je djevojka koja je planirala maturski bal. Još leži u indukovanoj komi. Nikom ništa dužna. Anđeo. Izvući će se bez posljedica. Valjda. Zaslužila je.

Znam da je budalasto, ali zbog nje bih, da sam ja neko, saobraćaj na bulevaru Pera Ćetkovića, u podgoričkom naselju Stari aerodrom, regulisao svjetlosnom signalizacijom. Semafori. To bi bilo moje djelo.

SMIJEH JE LIJEK

Da relaksiram stvari, okrenuću stvar na mlin teorijskih konstrukcija. Smijeh je lijek. Svjetlosna signalizacija na starom aerodromu prelaske preko pješačkog prelaza lišila bi arome istinske avanture a strukturu gradske vožnje učinila manje zahtjevnom. Semafor. Osnovna ideja te zasmisli je raskid s tradicionalnim formama ubrzanja vozila u zoni pješačkog prelaza, koja praktikuju vozači, i prelaska na pješačkom u formi “mjesečevog hoda” što praktikuju pješaci.

Iz pozicije užurbanih vozala posmatrajući, danas svaki dustabanlija prelazak preko pješačkog prelaza pretvara u performans i svi besposličari dangube na pješačkim prelazima. Hiljadu je vozača koji svjedoče da pješaci jednoj radnji koja je standardna za urbane cjeline nastoje dati nekakav, svoj, umjetnički pečat.

Postoji i druga strana medalje. Ako pješaka zamolite da kažu što misli o vozačima, ako je misaon tip, on će vam reći da na podgoričkim bulevarima ulicu treba prelaziti imitirajući tradicionalni test temperature mora, kada bjeloputi turista umoči palac desne noge u more, pa se, ako je more hladno. kao oparen trza i bježi u sigurnost toplog pijeska.

Dakle, dođeš do ivičnjaka i s oprezom pružiš vrh desnog stopala u pravcu kolovozne trake. Ako u prvoj desetinki sekunde ne ostvaruješ kontakt s vozilima, saobraćaj nije intenzivan, pa prelaziš na sopstvenu odgovornost. Iskreno, na vozače koji imaju odgovornost prema pješacima na pješačkom prelazu, ni u najluđem snu, ja se ne bih oslanjao. Oprez je majka mudrosti.

KRUG OKO PODGORICE

Da sam ja neko, predstavnike naroda inspirisao bih da krenu u izmjene Zakona o bezbijednosti učesnika u saobraćaju a lokalnu administracije obavezao da na raskrsnicama postavi opozorenje: Dobro došli u Podgoricu. Ako naš glavni grad obilazite pješice morate razumjeti da ulicu prelazite na svoju odgovornost!

Siguran sam da bi nova saobraćajna signalizacija razultirala različitim zaključcima i interpretacijama. Prelazak ulice na obilježenom pješačkom prelazu, eksperti bi shvatili kao mogućnost za nova otkrića i razumijevanja Podgorice!

Iskoristite dan ne računajući na budućnost. Pređite ulicu na obilježenom pješakom prelazu u Bulevaru Pera Ćetkovića.

Subjektivno iskustvo! Pustolovina otvorena za različite perspektive!

Vožnja u kružnom toku na bulevaru Pera Ćetkovića s mogućnošću isključenja na zaobilaznicu oko Podgorice!

To su poruke na kojima bi Turistička organizacija danas mogla kreirati ponudu za ino goste u našem glavnom gradu.

Ako neko neće da zanovijeta, lako shvata da to nijesu složene ili višeznačne rečenice koje zahtijevaju pažljivo čitanje i analizu kako bi se razumjelo njihovo značenje. To je  poziv radoznalom tipičnom Francuzu, Norvežaninu ili Ircu da posjeti Crnu Goru i na djelu vidi kakve posljedice na život ljudi ostavljaju, u panoptikumu naše naravi utemeljene interpretacije kompleksnih ili nepoznatih fenomena, a to je za nas, u odnosu na vozilo i vozača. prednost pješaka na obilježenom pješačkom prelazu.

Osim privlačenja turista to bi mogao biti msčin da obeshrabrimo strance da se trajno nastane u našoj zemlji i poremete nam etničku strukturu. Program namijenjen strancima nazvao bih ga: Kud` ćeš jado kod nas, imaš ti svoju kuću!

IDEJNI PLAN

Podgoričani su ljudi sa specifičnim smislom za humor. Smislili su i vic kojim vrhuni oštrica njihove satire. Kratak vic. Ide ovako : Ljudi kažu da je dr Miomir Mugoša operisao jednog čovjeka i da je taj čovjek preživio.

Upoznavanjem stranca s tom dosjetkom započeo bi obilazak našeg glavnog grada. Čim pokažu interseovanje za lik i djelo gospodina Mugoše, vodič ih podsjeća da je taj Mugoša bio gradonačelnik Podgorice. Ispriča im vodič i da je, na početku svog mandata, u Ljubljani ili Zagrebu, slavni idejni otac i babo svakog podgoričkog skvera, ugledao kružni tok. Ostalo je istorija. Paf. Paf. Podgorica je danas grad sa najviše takvih projektnih rješenja po glavi stanovnika. odavde do Beograda i Budimpešte...

Ako u grupi turista bude nekakav Slovenac, njega vodič podsjeća da je Miomir Mugoša poslije prosvjetne misije u Podgorici otišao boljima i višima. Nije htio da ga, kao ostali svijet u Podgorici, nešto spršti na džadi, pa je Ljubljana profitirirala njegovim imenovanjem za ambasadora Crne Gore u Sloveniji a Crna Gora dobila šansu da bude adekvatno predstavljena u zemlji članici Evropske umnije.

Pošto vizionarski duh nikad ne miruje i ima gravitacionu moć, s nekadašnjim gradonačelnikom našeg glavnog grada do centra Ljubljane stigle su poslovne i urbanističke ideje crnogorke investiciono razvojne škole. Tako su Slovenci dobili prvu elipsoidnu zgradu u Ljubljani i jedinu novu u strogom centru Ljubljane. Dobili su mogućnost da razmisle o još ljepšem i starijem Tromostovju a nasljednici u fotelji gradonačelnika Miomira Mugoše nijesu morali ići u Ljubljanu da bi se uvjerili u prednosti kružnog tok u odnosu na klasičnu svjetlosnu signalizaciju. To su gledali na ulasku i izlasku u Podgoricu ili kad pođu u bioskop. Zato su, gdje god nađu zgodno mjesto, projektovali kružni tok.

Stranci neka rade što bude volja, a ti i ja, vjerni čitaoče, treba da vjerujemo da će im vrijeme dati dovoljno vremena da nauče da skver nije rješenja za svaku raskrsnicu na brzim gradskim saobraćajnicama. Naročito ako su te saobraćajnice projektovane kao arterije u gradskim blokovima. Tako bi izbjegli sve učestalije primjere obaranja pješaka na pješačkim prelazima uz raskrsnice na kojima je saobraćaj uređen bez svjetlosne signalizacije...

Nemoćan sam. Da imam moć tražio postavio bih svjetlosnu signalizaciju na tom prokletom bulevaru koji povezuje sjeveroistočni i jugozapadni obod naselja Stari aerodrom. Poslije toga, ubijedio bih gradsku vlast u Podgorici da ne smanjuje plate ljudima u gradskoj čistoći.

KLIN I PUŠKA

Mislim da znate onu pozorišnu priču o klinu koji je ukucan u zid. O taj klin će biti okačena puška koju će junak skinuti sa zida, staviti sebi pod grlo prije nego što pritisne otponac. Dramaturgija. Zato sam u priču uveo nekadašnjeg gradonačelnika Mugošu.

Može svako pojedinačno o njemu i njegovim metodama upravljanja gradom da misli što god hoće, ali fakat da je jedna od prvih odluka koju je kao gradonačelnik donio bila odluka o uvećanju zarada podgoričkim uličnim čistačima. Ako mene neko pita, ta je odluka bila predaja reformskih akreditiva nove Podgorice pred istorijom.

Ko god naumi da s perspektive moći donese odluku o umanjenju zarada uličnih čistača, pravdajući to racionalizacijom gradskih finansija, krenuo je s najtanjeg kraja.  Ta odluka ima svoje značenje. Erozivan je njen potencijal. I nije rezultat moći koja je utemeljena na znanju.

Falila je baš nijansa, a Lacio, Napoli i Inter imali su dobre rezultate nakon prvih mečeva osmine finala, ali su u revanšima svi ispali! Međutim, paradoksalno Italija je i pored toga svo vrijeme ubjedljivo prva po sezonskom renkingu, guraju odlično u LE i LK, takmičenjima koje su dugo godina zapostavljali i smatrali nebitnim.

Baš je u nekadašnjem Kupu UEFA Kalćo pokazivao svu moć, osvojili su ga čak osam puta u periodu 1989-1999 uz još šest finalista, a od tada evo 25 godina nijednom! A sada čak možda miriše finale Roma-Atalanta kao u magičnim 90-im. Apsolutno je moguće, Roma je stalno u polufinalu, 2018 ih je doveo Di Franćesko do onog velikog u LŠ sa Liverpulom, 2021 Fonseka do polufinala sa Mančesterom, onda dva puta Murinjo sve do finala, i sada De Rosi do ovog sa Leverkuzenom. De Rosi koji je prošle godine bio zamislite smijenjen u Spalu, jer je ispadao u treću ligu, a sada je idol svog rimskog naroda.

Za njega i Pelegrinija ovacije do neba, a za trećeg rimskog sina Florencija veliki zvižduci. Zaista, niko nije davao veće šanse Romi protiv Milana uoči dvomeča, Milan je imao sedam pobjeda zaredom i djelovao impresivno u napadu, Romu je oba puta ove sezone i dobio i nadigrao glatko, i ne samo ove, najavljivao se šou Leaa, Pulišića, Čukvuezea, Žirua. Ako je u prvom meču bio i podbačaj, i dvije nevjerovatne prečke, i sporni gol nakon ofsajda, i nesvirani penal na kraju nakon ruke Ejbrahama, onda za sinoćnji ne ostaje dilema.

Milan je izašao da krvavo napada, a brzo je gubio 2:0, onda dobio i igrača više, i morao da izađe Lukaku, pa da izađe sjajni Dibala, pa je i Ejbrahamu iskočilo rame, a Pioli natrpao sve špiceve, Žiru-Jović-Leao-Čukvueze-Okafor zajedno, sa Pulišićem iza i sinoć dobrim Musom na desnom beku, uz Tea na lijevom, uveo i Rajndersa, a sklonio Loftusa koji je u prvom imao onu prečku na 1:0 i potom zicer glavom. Ali bas tada je falio plejmejker poput Adlija, baš tada nije trebalo trpati samo špiceve, dozvolio je da ga dva puta praktički nadigra trener koji je ispadao u trecu ligu. Umjesto da se izigraju kao 1.septembra ušlo se u takvu konfuziju, njegova sudbina je sinoć određena, još derbi s Interom u ponedjeljak i biće mu rečeno da traži novi klub.

Ali Roma će morati opet sa Leverkuzenom i tim magom Ćavijem Alonsom. Prošle godine ga je Murinjo baš u polufinalu izbacio sa jednim golom Bovea, ali sad će puno toga biti drukčije. Ćavi Alonso je tek bio preuzeo ekipu i to u oktobru 2022 u zoni ispadanja, digao ih iz pepela i doveo čak blizu evropskog finala, ali njegov projekat sad je puno odmakao. Sinoć je postavio novi Ginisov rekord u top fudbalu, 44 meča bez poraza, sva 44 u ovoj sezoni! Nemoguće, nestvarno, gledao sam ih još tokom ljeta, baš ovaj Vest Hem su tada dobili 4:0, njegov matični Sosijedad su dobili 2:1, a znate kako je jesenas plesao Sosijedad. Ali ovako pokoriti Bundes Ligu sa 29 pobjeda i četiri remija, oboriti sve rekorde, srušiti Bajern nakon 11 godina vladavine i to uraditi pet kola prije kraja, ući istovremeno u finale Kupa gdje su veliki favoriti i jos u evropsko polufinale, preživjeti bizarno dva puta Karabag od kojeg su u oba meča gubili 2:0 do samog finiša, odbiti i sinoć poraz od Vest Hema da bi srušili rekord Juventusa.

U prvom mecu su imali čak 33 suta protiv Vest Hema i tek na kraju srušili mjihov bunker sa 2:0, a nakon velikog domaćeg slavlja sinoć su bile rotacije, ali pažnja Vest Hem je osvajač evropskog pehara prošle godine i grabio sjajno i ove, Marko Antonio, Bouven, Suček i ostali mogu svakog da dobiju, morao je Ćavi da ubaci neke svoje strijele poput Frimponga, Bonifejsa, Andriha, koliko puta su mu izvukli utakmice, ali i Tapsoba, Tah, Telja, Šik iz drugog plana, kao i lideri Firc, Grimaldo, Džaka, ekipa koja igra kao sat.

Tako je bilo i sinoć, sad mogu zaista odmoriti u prvenstvu i spremati samo Romu 2. i 9.maja, revanš imaju opet kući. Ćavi je rekao da ne prijete, ali da žele dokazati da su bolji, biće strašno teško De Rosiju da nakon De Zerbija i Pjolija nadigra i njega, još se povrijedio Lukaku. Za Ćavija Alonsa, Murinjo je rekao još prije pet godina da će biti čudo kad je preuzeo juniore svog Sosijedada, rekao da je učio od oca trenera, i kao veliki igrac držao utakmice pod kontrolom, a onda imao u Liverpulu Beniteza, u Realu samog Murinja, u Bajernu Gvardiolu, a Anćelotija i u Realu i u Bajernu! Naučio je sve što se moglo, tek će se vidjeti.

Atalanta je nadrealna priča, ona je donijela Italiji ključne bodove za ovo definitivno prvo mjesto. Pobjeda na Enfildu bila je čudesna, 0:3 ali i koliko još velikih sansi, imao je i Liverpul te noći bar sedam-osam stopostotnih, ali Atalanta nije uzmicala već je stalno išla naprijed. Isto tako sinoć, rano je primila gol i mnogi su rekli da će Salah, Diaz, Soboslaj i ostali brzo stići tri gola, a zapravo opet je Atalanta igrala hrabrije, sa puno intenziteta i šansi. Nisu slučajno jos 2017. razbili Everton sa ukupnih 8:1, pa onda redom Siti, Mančester, isti Liverpul, i toliko timova ovih godina.

Ovo kako sada igraju Kopmejners i De Ron je akademija, onda napadacči poput Skamake, Mirančuka, Lukmena i De Ketelara mogu da pokažu magiju, ali Atalanta posluje fantastično, samo stvara pa prodaje igrace, i sad su pustili Malinovskog i Murijela koji bi još puno podigli klasu, sad će prodati i Kopmejnersa i sve koji budu traženi, bez ikakvih oklijevanja su ostali i bez magičnog trija iz 2020 Gomez-Iličić-Zapata, isto tako Frojlera, Gosensa, Manćinija, Demirala, Kjera, Kesija, i ne biste vjerovali koliko ih je još prošlo kroz ruke Gasperinija. Izbaciti ovakav Liverpul je čudo, sve što rade je čudo savremenog fudbala i treba mu dati vrijednost koju zaslužuje. Sad će u polufinalu igrati sa Marseljom koji je izbacio na penale Benfiku iskoristivši stativu Di Marije, vratio stari dug iz 1990 i "svetu ruku" Vate, imaju Obamejanga, Ndjaja, Unahija, Veretua, ali Atalanta je ipak bolja, imaće i revanš u Bergamu 9.maja za svoje prvo finale ikada. Prije 36 godina Atalanta je igrala do sada jedino polufinale, i to tadašnjeg KPK protiv belgijskog Mehelena, na poluvremenu revanša imali su rezultat za finale, a onda izgubili, sinoć je bio na stadionu líder tog tima Šveđanin Glen Stromberg, u suzama. Treba znati da Atalanta nikad nije osvojila bilo kakav trofej u svojoj istoriji, i ova sjajna generacija izgubila je dva finala Kupa Italije od Lacija i Juventusa 2019 i 2021.godine, sad će u srijedu imati kući revanš sa Fiorentinom nakon poraza 1:0 u Firenci gdje su bili nadigrani i imaju ovu enormnu evropsku šansu, valjda se i to napokon desi! 

I Fiorentina je isto kao Atalanta na sva tri fronta još uvijek, već dvije godine ne zna niko da je izbaci, i prošle godine je igrala dva finala sa Interom i Vest Hemom i u oba bila baš bolja, a sada opet osjeća oba jer u LK će igrati polufinale sa Brižom, revanš u Belgiji je u srijedu 8.maja, zbog nacionalnog praznika te zemlje. I oni osjećaju pehar, čekaju ga vječnost mada za razliku od Atalante su kroz istoriju osvajali nešto, posljednji Skudeto 1969, kup 1996 i 2001 nedavnije, KPK 1956, bilo je još evropskih finala, čak i najvećih.

Sinoć su trebala 34 suta ala Siti da bi se konačno slomio Plzen, sad ovaj prekrasni okršaj sa Atalantom u kupu a onda će misliti na Briž. Atalanta za razliku od njih mora da misli i na prvenstvo, suludo je častila Veronu, ali sad kad zna da i peto mjesto vodi u prebogatu LŠ ima obavezu da juri Romu, ima i taj meč manje baš sa Fiorentimom koji se možda odigra tek kad prvenstvo bude okončano! Osim Fiorentina-Briž imamo i polufinale Aston Vila-Olimpijakos u LK, Jovetić na Vila Parku, ali kako se iščupala sinoć Aston Vila protiv odličnog Lila koji je nadigrao i ostala jedini engleski tim u Evropi, a umalo totalni fijasko Premijer Lige.

E, to nas sad vraća na prvi dio priče o eliti. Rekli smo kako je Italija ostala bez svih timova u LŠ već u osmini, a Engleska je ostala bez predstavnika u četvrtfinalu. Tako dobijamo jednu čudnu i specificnu sezonu na svim nivoima. Engleska je izgubila Mančester već u grupi i to se baš obrukao, onda je i Njukasl ispao kao posljednji, a Siti i Arsenal ispali su u istoj noći u četvrtfinalu. Arsenal je protiv Bajerna samo sjajno počeo, 1:0 i još tri šanse u prvih 15 minuta kući, u momentu kad su bili prvi i rešetali u Premijer Ligi, a Bajern na koljenima na svim frontovima, sa već smijenjenim trenerom i izgubljenim identitetom. Jedna izgubljena lopta, dvije vertikale za gol Gnabrija i točak istorije se okrenuo u par sekundi. Taj prežaljeni Bajer, opet ne blistajući odradio ih je kao i Lacio, izbacio ih je šesti put zaredom u ovom vijeku (2001, 2005, 2013, 2014, 2017, 2024!), ne nadmoćno kao prije, ali opet ih je izbacio. A za Arsenal se sezona urušila u osam dana, sad ide potpuno u smjeru prošlogodišnje i depresija je ogromna pred najveći derbi sa Totenhemom.

Ali, Siti je skroz druga priča. Imali su odličnih 3:3 na Bernabeu gdje su skroz vodili igru, preuzeli sa trećeg prvo mjesto u prvenstvu, oporavili sve igrače i ušli u formu kad je najvažnije, novi trebl se smiješio. Trebao bi jedan roman da se opiše taj revanš sa Realom, ne zbog totalne dominacije u polju, ne zbog 65:35 u posjedu, 34:7 u šutevima, 18:1 u kornerima ili 166:26 u opasnim napadima, što su jače brojke nego u prvom kolu protiv Zvezde, kad je Glazer oborio rekord.

Već zbog vjernosti fudbalskoj igri, izašli su kao svaki put da vezu, odigravaju majstorski na malom prostoru, kombinuju i traže stalno gol, neumorno, besomučno. U fudbalu se neke stvari u vazduhu osjete, bilo je odmah jasno da se neće ponoviti ona fudbalska akademija i 4:0 od prošle godine što je najbolja izvedba jednog tima od Barsinih 2:6 na Bernabeu 2009, još im je Rodrigo dao gol, ali oni su nastavili da pritiskaju, da šutiraju, Haland prečka nevjerovatna, De Bruin šutevi, Griliš, Foden, Silva, dok je Rodri kompjuterski proigravao sa 98% preciznosti pasova. Ali ne samo ovi majstori, i Joško Gvardiol je imao tri puta više dodira nego najbolji igrač Reala Vinisijus, i ne samo dodira nego i driblinga i kreativnih pasova, isto tako i Akanđi. A Vinisijusa je više puta odšprintao brzi voz Voker dok ga nije doveo do grčeva i izmjene. A kad je ušao leteći Doku onda se iscijedio i fanatični Karvahal, sve lopte su išle na njega, tako je i pao gol De Bruina, a tako i ogromna šansa De Bruina odmah nakon izjednačenja kad je začudo zicer šutirao preko gola.

Nije sada poenta nabrojati sve što je imao Siti, ali činjenica je da je ovo daleko najbolji tim ovog vremena i fudbal u svom najplemenitijem izražaju, uvijek dosljedni, uvijek viteški, uvijek kreatori. Kako može da prođe dalje ekipa koja se 220 minuta brani i ide naprijed "samo kad može" to smo apsolvirali davno, Inter 2010. i Čelsi 2012. su igrali i puno ekstremnije bunkere protiv Gvardiole nego sad Anćeloti, uvijek će biti i onih koji će se oduševljavati i takvim požrtvovanjem, ali fudbalsku istoriju piše fudbal Gvardiole, a ne njihov, on je već sada najveći ikad sa Mihelsom i Fergusonom, a koliko ga još čeka.

Jedino što se mora konstatovati je da fudbalska ponuda Reala protiv Lajpciga koji ga je u oba meča nadigrao i bio oštećen, a pogotovo u klasiku ove decenije protiv Sitija uopšte nije bila kraljevska već provincijska, i da su 2022. takođe bili debelo nadigrani od Sitija, ali tada prošli rizikujući ludo i iz očaja, a sada bunkerom i srećom. Ne možemo se oduševljavati onim što su donijele beskrajne emocije i golovi prve tri noći četvrtfinala LŠ, pa onda slaviti i ultra bunker koji je donijela posljednja, bilo bi besmisleno.

U polufinalu protiv Bajerna, Real sada mora biti favorit, mada se za prvi meč u Minhenu daje blaga prednost čak i ovakvom Bajernu. U prošloj deceniji Bajern ih je izbacio u polufinalu 2012, a onda puno puta ispao od njih (2014, 2017, 2018), VAR je uveden upravo zbog nestvarnih krađa, sad bi bilo zanimljivo pustiti Anćelotiju izjavu koju je dao na Bernabeu 2017, ali kao trener Bajerna i kad je vapio za VAR-om nakon dva skandal gola Ronalda. Prije toga ih je Bajern do 2004 redovno dobijao u Minhenu, čak 7/7, izbacio ih i 2007, to je najponavljaniji klasik i istoriji LŠ.

Biće to zanimljivo, ali sad kad nema više najbolje ekipe, Real bi najviše problema mogao da ima sa PSŽ, da se možda 1.juna na Vembliju sretne sa Mbapeom koji će već sjutradan postati konačno njihov igrač nakon sedam godina jurenja, a već se s njima spori oko svog nastupa na OI u Parizu. Kakav bi to bio način da dan uoči prelaska u Madrid pokloni svom gradu prvu i opsesivnu titulu prvaka Evrope, baš na kraju ere galaktičkog PSŽ-a. Sve zvijezde su prošle od 2011, ali su sve morale i da odu da bi im baš on to donio. Ova ekipa koju je "plazmovao" Luis Enrike ima nešto baš opasno, dva turbo beka Hakimija i Nunja Mendesa, štopere Markinjosa i Ernandesa, iako je bio planiran Škrinjar, novog maga sredine Vitinju koji je dominirao u oba meča sa Barsom, uz Fabijana Ruiza i mlađanog Zer Emerija, a onda ovu štafetu tri puta 100 metara Mbape-Dembele-Barkola, gdje se Barkola nametnuo skroz ispred čovjeka Mundijala Kolo Muanija i portugalskog špica Gonzala Ramosa, koji su sad uz Asensija opcije sa klupe.

Sa dinamitom kao što je Mbape je sve moguće, onda i drugi dobiju krila, ali u dva meča protiv Barse ključni su zapravo bili Vitinja i upravo izviždani Dembele koji jeste igrač na svoju ruku i često iritantan, ali ima obje noge fenomenalne i tako je moćno zakucao u oba meča da bi malo ko na svijetu dao te golove, a o Barkoli će se tek čuti, dobro smo ga upoznali u U21. Isto tako, da nije isključen Arauho teško da bi uopšte prošli, jer Barsa je imala dva gola prednosti, veliku šansu Levandovskog, puno prostora i sjajne opcije na klupi, a ovako je morao izaći 16-godišnji fenomen Jamal i sve se urušilo, iako su igrali hrabro na 1:3. Za Barsu u nedjelju klasiko sa Realom kod minus osam, ali već se planira nova sezona i novi kurs, ova će biti bolna i pored žestokih pojačanja i novih talenata iz kantere.

PSŽ ce gostovati 1.maja u Dortmundu, neće biti lako tamo, osjetio je to i jaki Atletiko koji je onako izbacio Inter, u prvom meču bio blizu 3:0 protiv Dortmunda, u revanšu imao veliki zicer Morate na početku, potom bio nadigran, ali se sjajno vratio na 2:2, i kad je već dotle stigao na potpuno atipičan način ispao. A ovo je bila možda posljednja šansa za Čola da ispravi istorijsku nepravdu, da donese prvu krunu ovom klubu koji je čak tri puta gubio već dobijena finala. I sve je bas bilo moguće, čak se crtalo novo madridsko finale sa Realom kao 2014 i 2016. Ali izgleda neće nikad toga biti, izgubiti 4:2 ovakav meč, od Dortmunda bez Alera je ipak previše. Ambijent fenomenalan, ako se nekako vrati Aler, uz Adejemija, Filkruga, Sánča, Rojsa, Mukokoa, Gitensa ima puno klase naprijed za nove spektakle sa PSŽ.

Dortmund sanja naravno novo finale sa Bajernom na Vembliju, kad se već sve crta kao 25.maja 2013.godine, čak je i taj dan opet subota ali se igra sedmicu kasnije. U tadašnjim polufinalima Dortmund je rastrgnuo Real Madrid, a Bajern čak 7:0 Barsu, ali sad se prednost daje PSŽ-u i Realu. Takođe, moglo bi se ponoviti i finale 2020 Bajern-PSŽ. Svakako, Njemacka sa dva tima u polufinalu LŠ nakon određenog vremena opet diže nos, i to uoči Eura na svom tlu, opet oživio entuzijazam, a još sa novim šampionom Leverkuzenom u polufinalu LE sanjaju uveliko.

Tu je međutim i Pariz, koji u ljetu Olimpijskih Igara sanja tu toliko željenu Ligu Šampiona, čak su dobili Barsu na dan kad je u drevnoj Olimpiji upaljen plamen, a sve se desilo na stadionu Olimpijade 1992. u Barseloni, pa su Mbape i drugovi opisani kao nosioci plamena. U srijedu napadaju Barsu i u četvrtfinalu rukometne LŠ, i tu jure godinama bezuspješno, i tu su već otišle mega zvijezde, tu će i ići teže, ali Pariz želi sve od života ove lude godine.

Dva njemačka tima, jedan francuski i jedan španski u polufinalu LŠ, ali ako pogledamo kompletnu sliku onda imamo tri njemačka tima, ali i tri italijanska, potom dva francuska, i po jedan španski, belgijski, grčki i engleski. I to su te anomalije. Italija koja je davno ostala bez timova u LŠ, potpuno se nameće kroz LE i LK koje je prije ignorisala, Španija koja je osvojila LE čak sedam puta sa Seviljom, tri puta sa Atletikom i jednom sa Viljarealom i Valensijom od 2004 naovamo, dakle čak 12 puta u 20 godina, sada nema uopšte timove u ta dva takmičenja, ostao je samo Real u LŠ i to kad je najmanje zaslužio.

Ali, Španija je zato tek peta po ovogodišnjem renkingu, iako može da najvećeg pehara. Francuska sanja sa PSŽ i Marseljom, a da je prošao Lil sinoć bili bi već treći ove sezone, preskočili bi senzacionalno Englesku, mada to još uvijek mogu. A Engleska koja ostaje bez svih timova u LŠ i LE, i spada samo na Aston Vilu u LK i to srećno. Pravi debakl, treći su po ovogodišnjem renkingu, Italija im je skroz pobjegla, a sad im bježi i druga Njemačka koja pritom ima još tri tima u igri, i gotovo je izvjesno da će pored Italije, Njemačka biti ta druga zemlja sa pet ekipa u novoj LŠ, a Engleska ostati sa četiri. Italija sada ima 19.2 bodova, Njemacka 17.7, a Engleska 17.3, ali samo Aston Vilu u igri od poetnih čak osam klubova. Veliki neuspjeh za Engleze, a Italija za razliku od Njemačke može imati čak šest, ako Roma ili Atalanta osvoji LE, a ta ekipa ne bude u prvih pet u Kalću, a trenutno su upravo na petom odnosno šestom mjestu.

Sve ovo znači da u Italiji mnogi još mogu da probaju to peto mjesto pa čak i Napoli ili Lacio koji večeras gostuje Đenovi, da u Njemackoj više nema trke Dortmunda i Lajpciga, jer će ici oboje pošto će imati pet timova, da u Engleskoj predstoji grčevita trka Aston Vila-Totenhem jer će ići samo četvrti, isto tako Atletiko-Bilbao u Španiji. Zato Italijani od sinoć slave sve što su napravili posljednjih par godina. A kako će se posložiti na kraju ova najšarenija sezona izmiješanih vrijednosti to će nam reži otvorena polufinala i finala.

Na kraju samo i situacija za klupsko SP u Americi juna 2025. Upravo je poznato svih 12 klubova koji će predstavljati Evropu, Barsa i Arsenal su izgubili sve šanse ispadanjem, a Barsa je imala veliku priliku da preskoči Atletiko. Idu po dva tima iz najjačih zemalja i ko god da osvoji ovu LŠ neće se promijeniti, jer su svi ti timovi već kvalifikovani. Dakle, u Ameriku idu Real, Atletiko, Bajern, Dortmund, Siti, Čelsi, Inter, Juventus, PSŽ, Porto, Benfika i Salcburg, a svako već u startu dobija 50 miliona dolara. Biće 32 tima, mnoga mjesta na drugim kontinentima riješavaće se do kraja ove godine. Biće to jedna skroz nova avantura, ali do nje nas čeka jos toliko toga.

Prvo Iran ovim potezom pokazuje da je spreman da u direktnoj konfrontaciji zastupa svoje interese. Njegova uloga prestaje da bude mentorska prema svojim proksi elementima i postaje direktno uticajan. Drugo počinje da primjenjuje politiku odvraćanja, pokazujući svoju snagu i ozbiljnost regionalnim i vanregionalnim akterima. Međunarodna pozicija Irana dodatno je osnažena.

Posmatrano multilateralno, član je Šangajske organizacije čije su članice između ostalog Ruska Federacija, NR Kina, Indija i Pakistan, kao i član kluba zemalja BRICS. Na bilateralnom nivou, Iran kontinuirano osnažuje diplomatske, ekonomske i vojne odnose sa Ruskom Federacijom i NR Kinom. Napad na ambasadu bio je suprotan Bečkoj konvenciji. Ovu činjenicu posebno uzimaju u obzir iranski susjedi, arapske države.

Izrael se nalazi u nezavidnoj poziciji, u unutrašnjoj i spoljnoj politici. Vlada premijera Netanjahua značajno gubi političku podršku. Opterećena je ratom u Gazi i činjenicom da još nije došlo do oslobađanja talaca. Iranski napad je novi izazov, kako lični tako i politički za izraleskog premijera. Da li odgovoriti protivnapadom? Ako je odgovor pozitivan, u kom obimu i na koji način?

Regionalno posmatrano, Izrael nije uspio da izgradi antiiransku koaliciju, pod opterećenjem rata u Gazi. Niti jedna država regiona nije jasno osudila iranski napad, izuzev korektnih diplomatskih izjava. Vanregionalno Izrael nema podršku svog tradicionalnog saveznika SAD za dalji nastavak sukoba sa Iranom. Vašingtonu je jasno da se spoljnopolitička pozicija Irana promjenila i da je postao snažan regionalni politički akter. Izbori se bliže, pa otvaranje novog sukoba u kojem bi SAD bio jedan od aktera, nije u planu.

Smanjuje li se regionalni uticaj Izraela? Jača li regionalna i međunarodna pozicija Irana? Da li na Bliskom istoku dolazi do promjene epicentra moći? Odgovor na pitanja krije se u budućim koracima dva regionalna aktera. Možda ćemo u periodu pred nama dobiti odgovor, da li na Bliskom istoku postoji regionalni hegemon?

mr Nikola Banićević je predavač i doktorand na Humanističkim studijama, UDG na smjeru Međunarodna bezbjednost

Iz njegovog izjašnjenja koje je dao Privrednom sudu može se vidjeti da su se na oglas javila dva kupca, doo „Novo prevoz“ iz Bijelog Polja, koji je ponudio 40.101 euro, dok je drugi kupac, „First travel Montenegro“ doo (BLT) ponudio svega hiljadu više, odnosno 41.103 eura. Pa je onda objašnjeno kako je to bila cijena bez uračunatog PDV, što je na kraju za „boljeg“ ponuđača bilo ukupno 55.796,72 eura.

Osim što je, kako tvrde, razlika od početne, do cijene sa PDV, ako je uopšte tačna, beznačajna u odnosu na prodatu imovinu, radnici, povjerioci, drugi prevoznici iz Berana i regiona, postavljaju pitanje kako je stečajni upravnik došao do toga da krene od 34 hiljade eura za sve prodate autobuse i jedan kombi, kada je procijenjena vrijednost tih autobusa bila 174 hiljade eura, što je, takođe, problematično malo.

Smijemo se konstataciji stečajnog upravnika da ih je prodao kako ne bi propadali od stajanja. Smiju se i vozači tih autobusa, koje sada vozi neko drugi. U međuvremenu je oko trideset najboljih vozača „Simon vojaža“, od početka štrajka i uvođenja stečaja, otišlo trbuhom za kruhom u inostranstvo. 

Prodaja autobusa i njihovo odvoženje za Podgoricu bila je kap u prepunoj čaši za bivše radnike, koji su više puta štrajkovali i blokirali saobraćaj, uz zahtjev za smjenu stečajnog upravnika, vraćanje autobusa u Berane, i hitno stavljanje u funkciju autobuske stanice. 

Osim što niko ne može da vjeruje da su za tako male pare autobusi iz Berana odvezeni za  Podgoricu, i što traže da se vrate firmi i gradu kojem pripadaju, ne samo bivše radnike i povjerioce, već i sve stanovnike Berana i drugih gradova iz ovog dijela Crne Gore, najviše interesuje da li bilo ko ima plan kako da se prekine četvorogodišnja agonija. 

Plan smo imali kolega i ja. Počeli smo skromno. Napravili smo najprije mikro elektrane, od kojih nam kapa i ne fali za kafu. Zatim smo mislili da kupimo autobusku stanicu, to je već ozbiljan biznis i pare bi brojali na aparatu. A ako već kupujemo autobusku stanicu, probali bi da otvorimo linije sa onih devet autobusa. Prema inostranstvu, a i na lokalnim relacijama. Jednu novu liniju bi otvorili preko Lubnica za Kolašin, na svakih sat, dva. To bi bio pun pogodak, sa nama bi išli svi, i onda u Kolašinu čekali autobuse koji idu magistralom u rekonstrukciji i oko Ribarevina. 

Tako bi izbjegli istrasanja bubrega, uhvatili malo planinskog vazduha preko Jelovice, a iz Kolašina su već na autoputu. Tu bi nam baš dobro došli oni takozvani “setra 319”, dugački, 66 mjesta za sjedenje i 55 za stajanje. 

Stečajni upravnik je dva takva autobusa prodao za po tri, četiri hiljade eura, a jedan od njih, nadjem prekjuče na oglasima “prodajem, kupujem”, nudi se sada po cijeni od 21,5 hiljada eura. Da budem siguran, pozovem broj i pitam je li to onaj autobus iz Berana? Jeste, jeste, kaže glas sa druge strane, ali baš je dobro remontovan, mogao bi, dodaje, da spusti cijenu za jedno 500 eura, ne više od toga. Remontovan? A čitavu jesen vozio po ulicama Podgorice, o čemu postoje video zapisi. 

Auuu, kaže kolega, koliko bi koštali onda ona dva što su bili u najboljem stanju i držali liniju za Njemačku i Luksemburg? Pa, brata bratu, 60 hiljada, jedan naravno, odgovaram. 

Tu se ja i kolega pogledamo. Ustvari, šta je trebalo da uradimo? Trebalo je samo da kupimo tih devet autobusa, kombi i još jedno manje teretno vozilo. Svejedno, 34 ili 55 hiljada sa PDV. Onda im udarimo malo “šminke” i duboko pranje. Mirišu kao duša. I jednostavno prepodamo.

U prosjeku, devet puta 55 hiljada. To je 495 hiljada eura. Pola miliona, pita sa nevjericom kolega. Vala, pola miliona, a ne mrdnemo prstom. Uhhh, to bi bio biznis, i ne bi nikako mogao da se poveže sa organizovanim kriminalom, jer nas je samo dvojica. Baš zbog toga ovdje ne bi uključivali trećeg kolegu, jer bi to već mogla biti OKG. Mada bi on bio idealan da radi na aparatu za brojanje para. 

Izmače nam se ovog puta, nego, možda je i dobro. Tri krivične prijave su zbog autobusa kod Specijalnog državnog tužioca. Bataljuj posao, kaže kolega, ovi iz SPO se ne šale u poslednje vrijeme. Osim da nam je dojavljeno, pa da ponudimo 41.104 eura, onda bi sve bilo regularno. 

Umjesto deeskalacije u Gazi, koja i dalje ostaje primaran uzrok nestabilnosti na Bliskom istoku, započeo je novi ratni konflikt. Ovoga puta ne preko trećih saveznika, već direktno sukob dvije značajne države, Irana i Izraela. Istina, Izrael je, kako stvari trenutno stoje, odložio svoj ratni odgovor.

Sada se svi pitaju koje poslijedice slijede na mnogim planovima - vojnim, (geo)političkim, diplomatskim i ekonomskim.
Raspoložive činjenice govore da je Iran ispalio na Izrael stotinak dronova i nešto manje krstarećih raketa. S druge strane, zvanični izvještaji glase da su letilice presretnute i uništene, a da je svega nekoliko dodirnulo izraelsku teritoriju.

Obje strane su saopštile pobjedu. Izrael, da je presretanjem letilica pokazao Iranu i svjetu svoju vojnu nadmoć.

Pravo na vojni odgovor se bazira na ranije usvojenoj doktrina Izraela koja glasi da je ta država u slučaju napada ili saznanja o pripremi napada na nju dužna da odmah reaguje vojnom silom. U tom slučaju nije bitno, zapravo nije primarno, ko je na čelu vlade – Netanjahu, Barak ili već neko treći.

Iran svoju pobjedu vidi u pokazanoj smjelosti i sposobnosti da napadne teritoriju Izraela i time se “revanšira” za izraelsko bombardovanje 2. aprila iranske ambasade u Siriji kada je ubijeno sedam članova Pasdaran (Čuvara islamske revolucije), general Muhamed Reza Zahedi i njegov pomoćnik. Ovaj događaj se vezuje i za ubistvo dronom na iračkom aerodrumu 2020.g. generala Sulejmanija, iranskog vojnog komandanata, od strane američkih formacija u periodu Trampovog predsjedničkog mandata.

Iranska strana saopštava da je subotnjim bombardovanjem Izraela između ostalog spašavala čast naroda i zemlje, da je zemlja pokazala svoje vojne sposobnosti, i to namjerno ovoga puta u ogrančenom obimu.

U svijetu, posebno među savezivima Izraela vlada velika neizvjesnot povodom visokih tenzija i mogućeg nastavka oružanog konflikta. Pokušava se uticati na Izrael kako bi odustao od direktne oružane rakcije, uz obećanja o daljoj savezničkoj pomoći toj zemlji.
Nastala situacija je dodatno složena i riskantna u kontekstu rata u Palestini.

Kriza na Bliskom istoku traje već jedan vijek. I to intezivnije od osnivanja države Izrael maja 1948. I danas arapsko-izraelski konflikt, sada dramatično fokusiran u Palestini, ostaje neriješen s mnogim međunarodnim uplivima. Njegov ishod ostaje geopolitički rebus.

U u dugom istorijskom period krvavih konflikta proteklo je mnogo događaja.

Podsjetimo da je značajnu podršku nastajanju Izraela dao je Sovjetski savez koji je priznao novonstalu jevrejsku državu dosta prije SAD. Moskva je u formiranju Izraela vidjela slabljenje britanskog kolonijalizma.

Kasnije će doći do promjene, pa će Sovjetski savez postati saveznik arapskih zemlja, dok će SAD postati, i to do današnjeg dana, najveći saveznik Izraela.

Možda treba podsjetiti da su Izrael i Iran u jednom periodu imali dobre odnose. I to ne samo tokom vlasti šaha Reza Pahlavija, perioda kada su vlade Irana i Izraela zajedno izgradili velike cjevovode za transport nafte između Crvenog mora i Mediterana.
Ali sve je to istorija dvije zemlje koja se odvijala između interesa i odnosa snaga. Sa saveznicima koji su pomagali, moguće nekada i odmagali.

Što će prevaldati u narednom periodu ostaje da se vidi. Da li sve ide ka pragmatizmu ili ekstremizmu biće možda jasnije već sledećih dana i nedelja.

Opšta je ocjena da je Izrael jača vojna sila. Potencijali Irana, sve do specifićne geografije te zemlje nisu za potcjenjivanje. Tome se dodaje i uticaj Teherana na anti-izraelske militantne, ekstremističke, paravojno organizovane formacije Hezbolah, jemenski Huti, sve do Hamasa koji, istina, ima više pomagača.

Konačno, i međunarodni uticaji su od značaja za ishod ovih opasnih konfrotacija. Nažalost, događaji se dešavaju u vremenu sve manjeg poštovanja pravila u međunarodnim odnosima.
Goli odnosi snaga nisu dovoljni za rješenje međunarodnih konflikata. Pogotovo ne za postizanje pravednih rješenja.
Sada ostaje pitanje.

Da li će deskalcijom rata u Gazi, dakle zaustavljanjem izraelskih represalija u Palestini započeti ozbiljan pokušaj mirovnih inicijativa koje bi vodile stabilizovanju prilika na Bliskom istoku.

Ili će se rat prošititi na druge terene iste regije. Do sada je u sličnim ratnim spiralaama Liban plaćao najvišu cjenu.
Otvoreni rat između Irana i Izraela bi po posledicama prevazišao najgora scenarija, a bilo ih je mnogo, na Bliskom istoku i Mediteranu.

Konačno, i međunarodni uticaji su od značaja za ishod ovih opasnih konfrotacija. Nažalost, događaji se dešavaju u vremenu sve manjeg poštovanja pravila u međunarodnim odnosima.

Goli odnosi snaga nisu dovoljni za rješenje međunarodnih konflikata. Pogotovo ne za postizanje pravednih rješenja.

Nijesam sanjao buvljak. Primijetio sam da je, na otvorenoj fb stranici, čovjek postaviio fotografiju na kojoj vidimo ljude koji su pošli u obilazak podgoričke buvlje pijace. Tu je i komentar : Na buvljaku milion ljudi.

Pratim reakcije.

Jedan sljedbenik prosvjetiteljske misli nekadašnjeg spedijalnog državnog tužioca kaže : Dokaz kakvo nam je stanje u društvu, ja sam od jutros zasadio 30 struka, lagano.

Jedan izvanjac pita: Gdje je taj buvljak?

Jedan naš dovitljivac nas olajava, pa mu kaže: Tamo đe je stočna pjaca i tamo đe svi oni pripadaju...

Gledam, čitam, mislim, sjetim se jednog lika iz proze Borislava Pekića i njegove rečenice: Takva nam je rasa.

NOVA ERA

 Buvljak je skladište tuđih, isluženih i odbačenih stvari. Ako je sarkazam legitiman, a jeste, da nije ne bi nam stvarnost bila bremenita sarkazmima institucija a trabunjanja glasnogovornika vijesti dana, mjeseca i godine, legitimna je teza - buvljak je institucija s regulatornom funkcijom a psihologija buvljaka je socijalna konstanta crnogorske tranzicije. 

Može to neko da ismijava, ali buvljak je otvoreno tržište na kojem se prodaju različiti polovni predmeti, odjeća, antikviteti, elektronika, knjige...

Čemu prezir prema ljudima koji su, birajući što će sa samima sobom učiniti, posjetu buvljaku izabrali kao najbolje što im nudi naš glavni grad?

Buvljak je institucija.Na buvljaku bi političari i ekonomisti mogli da saznaju kako ljudi kojima su ispostavljeni račune tranzicije funkcionišu u uslovima ograničenih resursa. Podgorički buvljak je ogledno mjesto. Tu je svima jasno kako gubitnici upravljaju svojim resursima, poput novca, rada, sirovina i vremena. Za sirotinju, trgovina na buvljaku jedini je pristupačan oblik zadovoljenja elementarnih potreba. Onima s punom kesom zatomnjenih želja.

Buvljak je socijalni ventil. Njemci, Francuzi, Italijini... imaju do posljednjeg sjedišta ispunjene stadione. Nama su se dogodili buvljaci. Svakom po zasluzi. 

Sirotica ili sirotan s 120 eura mjesečno invalidske penzije, na buvljoj pijaci kupuje parizer, kantu sira s isteklim rokom trajanja i kesicu kafe. Ipak, tipičan gubitnik ili gubitnica pred ostatkom svijetom pokušava prikriti činjenicu da preživljava hraneći se iz kontejnera trgovinskih lanaca. Za početak, on ili ona mudruje i cjenka s prodavcima stilskog namješta iz imućne švapske kuće, prodavcima profesionalnih zanatskih alata ili garderobe iz druge ruke. Komentariše, prave se poređenja. Neko to tretira kao klasičnu zajebanciju ali zajedno sa sebi sličnima, naš proleterijat, nesvjesno, jednom sedmično, subotom na podgoričkom buvljaku, da svoj doprinos proučavanju proizvodnje, raspodjele i potrošnje dobara i usluga.

Epilog svake te diskusije je opšti: Opljačkaše Englezi cio svijet...Satrijeće nas Kinezi...To vam je ono proročanstvo da će doći jedan čovjek i da će doći sa Istoka...

Jeste budalasto, ali zar to nije i opseg analitičara koji svu pamet svoga svijeta u prajm tajmu prodaju dokonom svijetu koji se gadi buvljaka i bljuje otrov po sirotinji imanentnom običaju preturanja po rukavcima velike kanalizacije koja danas ponire na nekadašnjoj titogradskoj stočnoj pijaci.

OTVORENO TRŽIŠTE

Prethodnica današnjih analitičara, u stare dane, kljukala nas je sintagmom “otvoreno tržište”. Govorili su da su glavne karakteristike otvorenog tržišta transparentnost i sloboda trgovine.

Zapamtio sam te rane radove nove crnogorske ekonomske misli i ono što su sricali s  u dane rođenja tragedije. Crnogorska tranzicija i crnogorska tragedija. Tu meni ide znak jednakosti. A vi, citiraću Zdravka Krivokapića. Kako goj oj!

 Zaista vam kažem - ljudi, buvljak je otvoreno tržište! Siromasi i bogataši, baš svi su na njemu slobodni da kupuju i prodaju po cijenama koje dogovaraju kupac i prodavac. Na buvljaku ne postoji centralna kontrola nad cijenama ili količinama proizvoda koje se nude. Sve su cijene određene ponudom i potražnjom.

Izgubiti dio dana na podgoričkom buvljaku nije najveća od svih grešaka koje bi čovjek mogao počiniti kad vidi pred sobom lijep, sunčan dan.

Podgorički buvljak ima svoj misticizam. Ljudi šetaju, razgovaraju, cjenkaju se. Neki i kupuju pa se vraćaju doma s ulovom. Tako vam je nekada funkcionisao londonski Siti. Podgorički buvljak nema nikakve sličnosti s istorijskim centrom britanske imperije ali naš glavni grad ima šmek londonskog predgrađa gdje je sniman serijal Mućke. S tom razlikom što je u Britaniji, Pekam okvir za situacionu komediju. U Podgorici, nekadašnja stočna pijaca današnji je okvir za epilog tranzicijske tragedije.

Samo na buvljaku možete shvatiti što sve doživljava ubogi narod, Na buvljaku, vidite ljudska lica koja svjedoče koliki je nesklad između sredstava kojima ljudi raspolažu i svega što im je potrebno da bi mogli dostojanstveno živjeti.

Buvljak je utočište usamnjenih i neopredijeljenih. Buvljak je njihovo carstvo. Na buvljaku su završili svi koji nijesu razumjeli da samo budale i konji rade.

Uzgred ta uzrečica je u naslovu onog britanskog sitkoma što sam ga pominjao. Only fools and horses work for a living. Kod nas su to nazvali Mućke.

MUČKE

Sumornom i sivo zna biti na buvljaku, ali nijedno prijateljstvo nije izgubljeno zbog obilaska buvljaka i kupovine drugim ljudima nepotrebnih stvari.

Nikada nijedan čovjek, birajući između prilike da bude pažljiv otac ili majka, savjestan državni činovnik, dobar sajdžija ili pilot na interkontinentalnom letu, nije digao ruke od svega i izabrao da obiđe buvlju pijacu.

Obilazeći buvljak čovjek sebe neće darivati najbogatijim od svih darova ali neće ni učiniti najgori od svih grjehova. Recimo izdaju povjerenja ljudi koji osim nade u njega nijesu imali ničeg svog.

Obilazeći buvljak, ne može čovjek da zaboravi ljude koji su mu u životu dali više nego što je potrebno, ponekad dajući i sve što imaju.

To su zaboravili ljudi koji danas sjede iza debelih vrata, u zgradama od stakla koje su podigli varajući, jer samo glupi ljudi i konji rade...

Naš proleterijat trgujući na bunjištima, dokazuje da među nama, kakva takva, vjernost vrijednostima postoji.

Nije trgovina, na buvljoj opijaci se trguje, brat siromaštvu. Kazina i kladionice jesu.

I ne bih ja to potcjenjivao.

ŽIVA SUBOTA. ŽIV BUVLJAK

Boje i mirisi buvljaka nijesu prijatni. Ukus je gorak.

Vlasnici, većinski i manjinski akcionari naših života naknade za svoj trud troše ispijajući na terasama lounge barova čašu cijeđene pomorandže ili grickajući pljat rukole s tragovima kozjeg sira i maslinovog ulja na sebi.

Ti će pauci urnisati ovu zemlju a ne siromasi koji na buvljacima preturaju stvari koje ih spajaju s istorijom za koju su odgovorni - značke, novčanice, kape, šinjele, ordenje, trenerke, kosačice, trimere, čaše, lonce i poklopci, povelje, plakete, kasete, goblene, termometre, svijećnjake i raspeća.

Nije to san. To nam se događa.

U peticiji se navode mnogi primjeri u kojima je Meloni postupala u korist krajnje desnice i svoje partije, koju je i osnovala, Braća Italije, istaknuto je njeno odbijanje da se izjasni protiv fašizma i još svašta drugo. Šnur nosi njen zahtjev da se Titu posmrtno oduzmu svi italijanski ordeni. Nije u peticiji. Kanforina izjava da je to "u duši" Đorđe Meloni je naivna: riječ je o maloj vjernoj vojakinji. Braća Italije nasljednici su onoga što Italijani nazivaju "nacifašizam" – konkretnog istorijskog prostora i vremena poslije kapitulacije Italije 1943, uglavnom na Sjeveru, gdje su najverniji fašisti napravili kvislinšku državu Socijalna Republika Italija i sprovodili sa nacistima strašan teror.

Lučano Kanfora jedan je od najistaknutijih italijanskih intelektualaca, mediteranskog tipa, rekla bih: kao i francuski, španski, portugalski i grčki intelektualci, pisao je o dnevnoj politici, ideologiji, filozofiji, moralu modernog doba, godinama je imao kolumnu u Korijere dela sera, angažovao se, kandidovao se za evropskog poslanika. Među takvima je još nekoliko stručnjaka za antički svijet – najveća istorijska perspektiva koja se u politici može imati. Spomenimo još Žan-Pjer Vernana, klasičara, koji je u ratu bio komandant alpinaca-makija, dobio najviši francuski orden Prijatelj slobode, a docnije bio učesnik mnogih društvenih akcija, posebno protiv francuskog kolonijalizma u alžirskom ratu. Još izrazitiji bio je Pjer Vidal Nake, koji je u detalje istražio slučajeve torture u alžirskom ratu. Bili su moji učitelji i gajim za njih duboka osjećanja, prije svega zahvalnosti, jer su se javno založili za mene kada su me iz Instituta za književnost, uz strasno zauzimanje Hatidže Krnjević i Predraga Palavestre, hteli strpati u zatvor, i četiri godine docnije, kad su pismom slovenačkoj vladi izdejstvovali da preko noći dobijem dvojno državljanstvo…

Lučano Kanfora je izvjesno jedan od najpoznatijih intelektualaca Italije, komunista, i istovremeno prvi svjetski autoritet za antičke biblioteke i kulturu pismenosti. Njegova knjiga o aleksandrijskoj biblioteci osnovno je štivo za te teme. Prije dvadeset godina napisao je knjigu Demokratija. Istorija jedne ideologije, izvjesno najizazovniju istoriju demokratije, koja nam otkriva koliko nemamo pojma o značenju riječi i o konceptu koji zloupotrebljavamo… Ove godine izdao je knjigu Fašizam nikada ne umire. Pisao je o Demostenu, Tukididu, Andokidu, Ciceronu, o Gramšiju, o staljinizmu, o njemačkim intelektualcima u nacizmu… Od njegove bibliografije dobija se vrtoglavica.

Đorđa Meloni, tužiteljka, sistematski fašizira Italiju, najvidljivije u spoljnjoj politici, povezujući se sa iliberalnim evropskim blokom – Mađarskom i Poljskom. U međuvremenu se Poljska vratila proevropskoj grupi, ali se za desničarsku saradnju otvorila Slovačka. Premijerka gradi svoj lik na prećutkivanju prošlosti i izigravanju neke čudne osjetljivosti – ali ne za žrtve fašizma, već za sebe kao najveću žrtvu optužbi za fašizam. Perverzno i groteskno nijesu dovoljno moćni izrazi za to. No, srećom, takvo stvaranje slike ne može se nadgrađivati, može se nastaviti samo skidanje slojeva laži i maskiranja. I zato suđenje Lučanu Kanfori, bilo da ga premijerka dobije ili ne, može značiti samo razotkrivanje tehnika neonacizma. Kanfora nema pravo, jer nije izvjesno da premijerka može smjestiti neonacizam u dušu: nije naime dokazano njeno postojanje.

Autorka je naučnica, antropološkinja i doktor antičkih studija. 

Izvor: Peščanik

Britanska mandatna uprava je nakon odlaska iz Rodezije 1965. godine imala namjeru da vlast prenese na većinsko starosjedilačko stanovništvo. Međutim, druga strana je iste godine proglasili Republiku Rodeziju na čelu sa premijerom Ianom Smitom. Počinje građanski rat između vlasti i oslobodilačkih snaga Patriotic Front, lidera Robert Mugabea. Zbog jednostranog proglašenja republike, međunarodna zajednica uvela je oštre sankcije Rodeziji. Odlazak rodezijske delegacije kod predsjednika SAD Kartera u cilju ukidanja sankcija nije dao rezultate. Propala je diplomatska anglo-američka inicijativa o formiranju vlade, koja bi bila međunarodno priznata. Zalaganjem UN i Organizacije afričkog jedinstva, potpisan je sporazum u Lankaster Housu 1979. godine i raspisani prvi izbori u Zimbabveu.

Vlast je pripala Robertu Mugabeu. Dok je svaka od strana pripisivala sebi zasluge za okončanje problema, pred Zimbabveom bila je neizvjesna budućnost. Opterećena dugovima i pritiskom velikih država zbog eksplotacije resursa, stvorena je slaba država, a nestabilnost regiona se nastavila. Bila je ovo „Pirova pobjeda” međunarodne zajednice.

Britanski ministar inostranih poslova lord Balfor, 2. novembra 1917. piše lordu Rotšildu, moleći ga da pismo dostavi Cionističkom savezu Velike Britanije i Irske, u kojem u ime Vlade daje podršku jevrejskim namjerama za stvaranje „nacionalnog doma“ u Palestini. Već tada Velika Britanija jasno pokazuje stav o tome kako vidi odnose u regionu Bliskog istoka. Alan Cunningham poslednji je britanski mandatni upravnik u Palestini, čijim je odlaskom 1947. godine zvanično prestala kolonijalna britanska vlast na ovom prostor. Odlazak britanaca ostavio je prostor za početak sukoba između jevreja i arapa, čije posledice vidimo i nakon 75 godina. Britanska mandatna uprava imala je promjenjiv odnos prema doseljavanju jevrejskog stanovništva.

On se kretao od potpune podrške ovom procesu shodno Balforovoj deklaraciji, preko ograničenja doseljavanja „Bijelim papirom” iz 1939. godine do ukidanja svake zabrane nakon 1945. godine. Česte promjene u imigracionoj politici bile su povod za pobune arapskog stanovništva. UN je pokušao da rješi problem donošenjem Deklaracije br. 181 iz 1947. godine o podijeli teritorije na dvije države, jevrejsku i arapsku. Pokušaj je bio bezuspiješan.

Živimo li danas vrijeme „novog kolonijalizma”? Velike države i dalje aktivno sprovode svoje spoljno političke interese u državama i regionima širom svijeta. Njihov uticaj se vidi kroz borbu za vlast nad resursima, i uticajem nad političkim elitama. Cilj je ostvarivanje geopolitičke i geostrateške dominacije. Države danas nisu kolonijalni protektorati formalno ali suštinski imaju njihove karakteristike.

Piše: mr Nikola Banićević - predavač i doktorand na Humanističkim studijama, UDG na smjeru Međunarodna bezbjednost

I ranije su pravljeni veliki ratni spektakli, ali je ovaj po mnogo čemu bio najambiciozniji. Učestvovale su sve jugoslovenske filmske kuće i tri inostrane: IFC iz Rima, Omnia iz Minhena i United Commonwealth iz Londona, Henri Valnštajn je bio američki producent, s tim što je Bosna film bila izvršni producent. U filmu je nastupilo 60 najpoznatijih jugoslovenskih i svjetskih glumaca: Orson Vels, Jul Briner , Sergej Bondarčuk (gl. glumac i reditelj ruskog filma Rat i Mir) Franko Nero , Silva Košćina, Oleg Vidov, Hardi Kriger i Curd Jirgens, Entoni Devison, Milena Dravić, Pavle Vujisić, Boris Dvornik, Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Sibina Mijatović, i drugi. Bulajić je imao neponovljivu sreću da radi sa najslavnijom glumačkom podjelom koju je napravio jedan reditelj iz Evrope!

U najmasovnijoj sceni filma - prelaz ranjenika, naroda i vojske preko mosta na Neretvi - angažovano je 7000 ljudi. Snimanje je trajalo 18 mjeseci. Reklamni, veliki plakat filma uradio je čuveni slikar Pablo Pikaso. Film je unaprijed prodat u 82. zemlje za fiksnu cijenu, što je jedinstven slučaj s obzirom da film još nije bio završen. Za film je utrošeno 125.000 metara filmske trake. Jugoslovenska premijera ovog filma organizovana je u Sarajevu. Međutim, i pored neviđenog spektakla i propagande kakva nije pratila do tada nijedan jugoslovenski film, filmski kritičari su bili dosta suzdržani. Niko nije sporio da je riječ o velikom spektaklu ali uz svo poštovanje prema tematici i uspomenama, film je ostao bez ritma, unutarnjih gradacija, izoštrenih dramskih situacija, pretrpan i lišen izvorne poetike. Problematično je, u filmu, i vezivanje dramskog prostora, koji nije dat realno. U scenama gdje partizani opkoljavaju četnike, kada komandant divizije Stole (Bata Živojinović) komanduje: »Pustimo ih bliže!« - i naređuje napad bombama, četnici su još uvjek daleko, u velikom totalu, skoro ni na puškomet, a kamoli u dometu za bombaški napad. Iako je film konsrukcija u ovim scenama dramaturški prostor je dekonstruisan. Što se tiče tempa i ritma , koji predstavljaju usklađeni akcenti i intervali u filmu, tu se otvara prostor za kritičku analizu pojedinih scena. Prije svega scene na Čuki, gdje je Novakov vod poslat da zadrži nadiranje četnika.

U pojedinim kadrovima vidimo kako partizani nonšalantno, gotovo bez zamaha, bacaju bombe - koje u najboljem slučaju ne mogu dobaciti preko10-15 metara, - na četnike koji dolaze dolinom u velikom totalu, i izgledaju prilično udaljeno.

A bombe, padaju posred četničke kolone. Primjetan je i iskorak iz žanra ratnog filma u vestern , gdje pažljivo odabrani , kao karikature dugokosi četnici uz urlike i krikove bezglavo jure, a ta jurnjava više liči na jurnjavu apača po preriji nego na partizanski, tada, a čini mi se i sa ove perspektive posmatrano legitimni filmski pod žanr ratnog filma. Samo kadriranje, kompozicija kadra ispunjenog pokretom, - tempom, podrazumijeva da se fizička radnja osjeća i kao takva odrađuje kao u stvarnom životu, a ne da se fingira kao u pomenutim scenama. Film je podržan muzikom, preciznije muzičkim motivom Hermanove kompozicije; (Bern Herman, kompozitor, Psiho i remek-djela kao što su: Građanin Kejn, Taksista), i nije bio najsrećnije rješenje za ovaj film. Njegova kompozicija sastojala se iz samo jednog muzičkog motiva, koji jeste bio dobar za scenu na Čuki (gdje ginu Danica, Novak i cijeli njihov vod) međutim, taj muzički motiv je eksploatisan više puta, i na taj način je izgubio svoju prvopočetnu snagu. Pojedine scene je trebalo muzički osmislit kao posebne, a ne u okviru tog jednog, istog motiva, koji se stalno provlači, i time razvodnjava muzičku temu filma. Pomenimo sljedeće scene: odnos braće Vuka i Novaka; Vukova pogibija, i lelek njegovoga brata (Vuko ga moli da ništa ne reče sestri Dani, i sa tim riječima umire); odnos između brata i sestre - Novaka i Danice; kultni odnos sestrinske ljubavi prema bratu; pobratimstvo Novaka i Stipa: »...Di ću jadan bez tebe, Novoo moj! - i pucajući po četničkim zarobljenicima viče: »Pobrooo!« Ovo su scene sa izuzetnim emocionalnim nabojem, gdje se lirski i dramski momenti miješaju u njihovom životu. Ovu analiziranu sekvencu, ljudsku priču u okviru ratnog spektakla napisao je Profesor Ratko Đurović.

Koliki je doprinos scenariste Đurovića u filmu Bitka na Neretvi, s obzirom da su pored njega bili scenaristi i braća Bulajić, i Ugo Piro to je teško reći. Međutim, pomenuta scena na Čuki je sinteza nesrećnog bratoubilačkog rata i mržnje dvije oštro polarizovane strane, njakrvavija je u cijelom filmu i čini se da je tako i režirana - sa subjektivnim pečatom.

U Neretvi, masovne, spektakularne, scene jesu urađene impresivno i ako su masovke više usvajane kompoziciono a ne emocionalno - od ukupno 300 scena filma polovina su masovne scene sa stotinama i hiljadama učesnika. Ipak, postavlja se pitanje, da li je dovoljno za cjelokupni filmski projekat samo lijepo slikati scene i da li one kao takve ostaju toliko dugo u sjećanju kao scene pojedinačnih, ljudskih priča nošenih ratnim vihorom!?

Godine 1970. Bitka na Neretvi je bio Jugoslovenski kandidat za Oskara.
Punuđeno je 10 hiljada dolara čuvenom piscu Albertu Moraviji (autoru knjiga Rimljanka i Koža) da napiše kritiku za film. - Bulajić je rekao: Dajte mu ih..!
Međutim, Konstantin Gavras dobija to veliko priznanje za film Z.
Na samoj dodjeli Oskara, prolazeći pored Bulajića, Gavras mu je dobacio ;
- Meni je bio potrebniji nego tebi..!

Bitka na Neretvi bila je više izraz naglašene društvene angažovanosti i potreba koje su pripadale više sociologiji nego umjetnosti, stoga mogao je biti napravljen i sa mnogo manje vojne i svake druge vesternovske skalamerije. Uostalom, i pored u više segmenata pomenute neusklađenosti kao i vrlo izraženog komunističkog pamfleta, koji ga je koštao i američkog oskara, ovaj Bulajićev film je značajno Jugoslovensko filmsko djelo.

Gledajući ga iz profila vido si nešto prastaro. Nešto što na svijet motri kao oni grifoni s katedrale Notr Dam.

Navraćao je u Straševinu i Veljko Daković, brat gospođe Milice Mijušković koja je u danima mog djetinjstva samovala u svom palacu na imanju popa Đoke. Sjećam se njegove od duvanskog dima žute desne ruke. Danas je življi od svih mojih Golootočana. Kad zaglavim po kafanama, muzičari ga dozovu kao zvuk. Od njega sam naučio pjesmu Mađarica.

Ej, plovi lađa i na lađi draga...Ako se nje još neko sjeća ima u njoj i dio koji ide ovako: Ej, trula građa potopi se lađa/ Ej, trula građa potopi se lađa / Isplivala, tudom, tudom / Tud Mađarom, tudom, tudom / Mađarica mlada...

Nije taj Daković cijenio diktaturu proletarijata ali nije ni ostavljao utisak da se radi o “izdajniku države i naroda”. Draga sjenka. To mi je on danas. Kad ostane sam sa sobom, djelovao mi je kao čovjek koji pokušava zbaciti teret sa ramena. Ćutljiv. Sijeda glava. Lice ružičastvo. Vječita bijela košulja. Vječito ogrnut sakoom. Fali mu sačmara u ruci, mogla bi nam na njemu da zavidi Kalabrija.

Kad sam prirastao za hlad onih lipa koje je sadio Jovan Perović, gledajući iz hladovine jedan veliki betonski blok iz temelja naše nekadašnje kuće koji se našao u nasipu magistralnog puta Podgorica-Nikšić, gledajući stotinu kuća sagrađenih na nekadašnjem imanju popa Đoke, drago mi je što sam na svom putu sreo te muškarce čiju su, za mene magičnu moć, oblikovale posljedice užasavajuće traume koju su morali iskusiti na Golom otoku. Ćutali su i tankim prutevima crtali u prašini nešto što bi, kad im se približiš, brisali izlizanim đonovima. Njihove mučitelje država je nemilice zasipala svakim dobrom a oni su do posljednjeg daha živjeli s pomišlju : Ne misli da je sve okončano.

U miru Božijemu počivali. Ako za njih mira ima, u miru počivali.

Nije okončano

Najava da će predsjednik Crne Gore Milatović inicirati obeštećenje građana čija su prava u kažnjeničkoj koloniji Goli otok sistematski kršena, samo pominjanje obeštećenja kao mogućnosti da im država pruži zadovoljštinu, našu Crnu Goru koja radnim danima izgore od osjećajnosti, Crnu Goru koja se prevaspitava u duhu zapadnih vrijednosti i pozitivno je transformisana, suočila je s otporom da se dvojici još živih ljudi koji su preživjeli najgore niskosti Golog otoka prizna ljudskost koju su im prije 75 godina poništili zatvaranjem na paklenom ostrvu.

Zašto baš ljudskost? Jedan od njih ima 97 godina. Slušao sam ga onomad u emisiji kod Petra Komnenića. Čovjek.
Zatočenike sa Golog otoka i danas terete da su zaslužili svoju golgotu jer su izdajnici. Inicijativu predsjednika Milatovića da Crna Gora saopšti svijetu i svojim građanima da zatvori/logori komunističkog režima u SFRJ nijesu poznavali civilizovan odnos prema zatvorenicima, dio javnosti tumači kao pokušaj rehabilitacije proruskih zavjerenika koji su 1948. godine bili naumili da kroz Jugoslaviju kalauze kolonama sovjetskih tenkova i od slobodne zemlje naprave rasadnik staljinističkog razvrata. Može li tako okončati inicijativa da mi danas delegitimišemo nečovječna postupanja isljednika i sadista kamufliranih u upravnike kulturno vaspitne službe kažnjeničke kolonije Goli otok? Ne samo da može! Strah me je da mora!

Kakve to posljedice može da ima?

Ako nijesmo kadri da rasčistimo s nasljeđem robijašnica, prihvatićemo da su posljedice autoritarnog režima koji je gušio političku opoziciju i ograničavao slobodu govora i izražavanja ostavile trajne posljedice na našu političku kulturu i društvo. I na korak smo da kad neko počne da propagira ideju da se “ljudi od neljudi brane masovno ih istrebljujući” ne bude nikog ko će sprječavati tu inicijativu.

Baš me briga ili izvini

Daleko je 1948. godina. Te su godine Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i zemlje Beneluksa potpisale Briselski sporazum i formirana je Zapadnoevropska unija. Kongres SAD usvojio je Maršalov plan za obnovu Evrope. Počela je izgradnja Novog Beograda. David Ben Gurion javno je pročitao Deklaraciju o osnivanju države Izrael. CK KPJ Moskvi poslao je pismo u kom odbacuje sve optužbe izrečene od strane Staljina. Osnovan je Savjet Evrope. Komisija za ljudska prava UN-a usvojila je međunarodnu Deklaraciju o ljudskim pravima.

Od tada do danas svijet se iz korijena izmijenio. Između ostalog, Crna Gora definisana je kao država koja prepoznaje da svako ljudsko biće - bez obzira na rasu, boju kože, pol, jezik, religiju, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo - ima osnovna prava koja moraju biti zaštićena i poštovana. U njoj su ljudska prava neotuđiva, nezavisna o bilo kakvim društvenim ili političkim okolnostima. U njoj su ljudska prava univerzalna i poštovanje ljudskih prava je nužan način ispoljavanja svakog pojedinca unutar zajednice i unutra sebe samog/e. Da skratim, civilizovan odnos prema zatvorenicima je imperativ.

Da li sva ta harmonija iščezava na pomen Golog otoka? Da li uspostavljajući odnos prema davnoj inicijativu civilnoga društva koju je dao razmotriti Milatovića, biramo između baš me briga i izvini? Biramo. I strah me da će izostati najskuplja crnogorska riječ.

Nije to sitnica. Odnos prema toj ideji pokazuje veličinu i granice postkomunističke inteligencije u Crnoj Gori. Ako neko vjeruje da može biti liberalan demokrata s razumijevanjem da su politički neistomišljenici “oštećeni, nečim prikraćeni ljudi ili naprosto – neljudi” ili “da se kaznioničkim zatvaranjem političkih neistomišljenika postavlja ograda između ljudi i neljudi”, takvom nema lijeka. Ne komentarišem rulju koja bi im i danas mnogome zavrnula šiju. Čitam poruke koje šalju misleći ljudi.

Ako Goli otok tretiramo kao nužno zlo i toj kažnjeničkoj koloniji svojstvene torture u cijeloj priči imaju prostor fusnote, prihvatamo humanističko nasljeđe najstrože faze kažnjavanja političkih protivnika u novijoj povijesti južnoslovenskih naroda.

Džaba smo krečili

Odnos prema inicijativi predsjednika Milatovića nije samo naš odnos prema torturi kojoj su izlagani zatočenici u komunističkom kazamatu. To je naš odnos prema torturi. Tamo gdje se ona toleriše iz davnih dana, mogla bi da stekne pravo građanstva kad god neko prepozna nove neprijatelje države i naroda. To je tačno. Tačno kao tačno u podne.

Ako ono što je, za sad, artikulisano kao odgovor na inicijativu da zatvorenici na Golom otoku i njihovi potomci dobiju zadovoljštinu, treba biti referenca za proučavanje odnosa naše društvene elite prema političkim progonstvima u bivšoj Jugoslaviji, jasno je da su unutar nje užasavajuće razmjere nezumijevanje šireg konteksta političke represije.

Baš me briga. Juče. Danas. Sjutra. Izvini za nas kao da ne postoji.