Vlatko Simunović

KOLUMNA

Čovjek, a ne babun

Polarno svjetlo iznad Crne Gore. Ima to svoje naučno objašnjenje. Gledam sinoć, iz naše sobe u kojoj je mrak, to što su nazvali Aurora borealis, gledam te energetski nabijene čestice stigle sa Sunca koje se integrišu s atmosferskim elementima, kiseonikom i azotom, stvarajući svjetlosni prikaz. U blizini polarnog kruga to su različite boje i nijanse. U Crnoj Gori nebo je ljubičasto.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

U mjesecu maju dogodilo se mnogo važnih istorijskih događaja. Potpisana je Deklaracija o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država (4. maj 1776.). Završen je Drugi svjetski rata u Evropi (8. maja 1945.). Prva ženska predsjednica na svijetu, Violeta Chamorro, stupila je na dužnost u Nikaragvi (25. maja 1990.). Rođen je američki pjesnik Čarls Simić ( 9. maja 1938). U Crnoj Gori imali smo referendum pro et contra državne nezavisnosti ( 21. Maj 2006). Ove godine imamo Auroru borealis. Nije istorijski ali jeste fantastičan događaj.

LJUDI I BABUNI

Na nebu polarna svjetlost a na zemlji ljudi koji nemaju volje. Zbog sopstvenih prioriteta, preokupacija i deficita motivacije ne uspijevaju razumjeti druge i njihove poglede na svijet. Niko ne može sebe da stavi u poziciju drugog čovjeka.Ne znam što to za nas znači. Ne znam zašto me to zanima. Nerazumijevanje među ljudima danas je gotovom ravno pometnji u vrijeme gradnje Vavilonske kule. Mogu da govore ali ih niko ne sluša. Od sjutra možete čuti kako naš zemljak, kad pred njim neko pomene Auroru borealis i pita ga da li je nekad to gledao, kaže: Gledao? Ja sam po njoj hodao!

Tražim da pročitam nešto o Aurori borealis. Čitao sam nekad davno roman jednog Kanađanina koji u svijetu poslije nuklearnog uništenja svijeta Auroru borealis postavlja kao ključni element priče, simbolizujući polarnu svjetlos kao nadu u obnovu. Kad shvatim da ga više nemam kod nas doma, lutam mrežom. Tražim nešto što zvuči kao “nestaće naš svijet i ja ću nestati”. I nabasam na tekst o babunima.

Sa čovjekom babuni dijele 94 odsto svog DNK. Nijesu čovjekoliki majmuni. Čitam da pojeduju impresivan repertoar vokalnih sposobnosti i da su nedavna istraživanja pokazala da koriste pet vrsta samoglasnika u sporazumijevanju. Zapisano je da ih ta činjenica svrstava među najnaprednije lingviste među životinjama. Njihovi jezici posjeduju identične mišiće kao i ljudski jezik što znači da su sposobni da reprodukuju identične pokrete potrebne za ljudski govor.

Babuni nijesu progovorili jer im fali onih ključnih 6 odsto DNK. Tih 6 odsto zazlužno je što čovjek ima jezik kao ključni alat za komunikaciju i izražavanje ideja, misli, osjećaja. Tako o jeziku pričaju.

Jezik služi za prenošenje poruka, razumijevanje drugih ljudi, izražavanje kreativnosti, učenje, poučavanje, organizovanje društva...Jezik je instrument stvaranja kulture i identiteta. Jezik je kuća bitka. Da cijelu stvar učinim razumljivom, bitak je koncept koji se često koristi u filozofiji i metafizici kako bi se opisala osnovna priroda ili postojanje nečega. U osnovi, bitak se odnosi na to što nešto jest, kako postoji i što čini tu stvar ili biće onim što ona jeste. Treba znati što sve možeš učiniti s jezikom.

Jezik je instrument strašne vlasti homo sapiensa nad svim živim bićima i prirodom. Kaod nas je instrument olajavanja, pa gledaš u mističnu sjevernu svjetlost nad Mediteranom gdje joj mjesto nije, čitaš što ljudi o babunima pričaju i shvataš da su priče o čovjeku koji je ovladao prirodom tandaranja koja ne mogu imati sretan kraj.

U parlamentu priča o genocidu u Srebrenici, u kafani i na ulici priča o štrajku glađu i žeđu Milivoja Katnića i plavoj torbi Duška Kneževića. Nestaje smijeh među nama. Nerazumijevanje je primljeno kao zla kob. Ljudi govore ali ne razumiju jedni druge. Slušam ljude koji su tumači zbilje i svaki ima svoju varijantu pakla. Svaka riječ nova distanca.Nestaje jezik. Istinu i sreću ovdje nije upoznao.

Iz naše sobe u kojoj je mrak to što su nazvali Aurora borealis i mislim o Svedenborgu, švedskom naučniku i filozofu. Ako dobro pamtim taj je kazao da su dva Božja djela dostupna našim čulima, svemir i Sveto pismo koje su zapisali ljudi nadahnuti duhom božjim. Česlav Miloš, slijedeći tu ideju, tvrdi da ljudski jezik i pismo, imaju značaj taman koliko i milijarde galaksija...
Zbilja, znate li što bi bi čovjek bez jezika? Bio bi majmun. Ne pretjerujem. U najboljem slučaju, bio bi babun. Pod nebom na kom možete u Podgorici vidjeti polarno svjetlo, ljubičasto, prepričaću vam jednu priču.

VIJETNAM PAMTI

U planini blizu rijeke živio čovjek sa svoja tri sina. Najmlađi je imao tri godine, srednji pet, a najstariji sedam. Jednoga dana čovjek dovede svinju na rijeku. Zakolje je, očisti i još iste večeri pripremi slasnu večeru sebi i sinovima. Ali dok je svojim velikim nožem klao svinju na obali rijeke, promatrali su ga s obližnjih krošnji majmuni. Sutradan, kad je čovjek otišao raditi na rižinim poljima, jedan od majmuna ušao mu je u kuću. Uzeo onaj isti dugi nož i najmlađe dijete. Odnio je dijete na rijeku i zaklao ga na isti način kao što je čovjek zaklao svinju.

Naravoučenije, kad nešto radiš, pazi što radiš, možda te gleda neki majmun svjestan svog zadatka.

Tu je priču u Vijetnamu je čuo Velibor Čolić francuski pisac s bosanskim korijenima. Zabilježena je u knjizi O ljudima, hrani i bogovima koju je objavio sarajevski Bybook i možete je vidjeti na Sajmu knjiga u prizemlju šoping mola Big fashion.

Mogao sam prepričati neku drugu priču, ali negdje se tuku tuđe vojske i djeluje mi da će svijet iza horizonta otići u vatru. A ja tako volim sjeverna nebesa kad su gola i hladna. Nijesam babun.