dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film Rondo

Dvoje mladih žive u svom stanu u potkrovlju. On, Feđa (Relja Bašić) je umjetnik i bavi se dizajnom. U njegov jednoličan i miran život jednoga dana ulazi nepoznat čovjek, sudija Mladen (Stevo Žigon), kojeg je upoznao kao šahovskog kibicera, dok su obojica posmatrali  igru dvojice penzionera

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Pozvao ga je da igraju šah i tako sudac postaje redovan  posjetilac mladog bračnog para. Svake nedjelje njih dvojica igraju šah i u tom stalnom druženju nastat će ljubavna veza između sudije i umjetnikove žene Nede (Milena Dravić), koja je inače nezadovoljna muževom odlukom da još nemaju djece. Brak je poremećen, ali je nanovo učvršćen. Sada žena čeka dijete, a sudac i dalje dolazi da igra šah s njenim mužem. Prividno je sve kao na početku ovog ronda, a u stvari je sve drugačije.  

Riječ je o intimističkoj drami jednog ljubavnog trougla, harmoniji i disharmoniji, koja nastaje između troje ljudi, što se svake nedjelje sastaju da bi muškarci igrali šah, a mlada žena posmatrala tu igru. Međutim, šahovska se igra uskoro pretvara u partiju s tri igrača, gdje je ulog sama ljudska sreća. Pokazuje se da brak mlađih ljudi nije idealan, jer je pojava trećeg, gosta, bila dovoljna da ga uzdrma i dovede do velikih krugova na prividno mirnoj vodi. Svakako, taj ljubavni trougao traje do usijanja, kad se sve razbija da bi se nanovo uspostavilo, ali sada na drugoj i drugačijoj osnovi. Mocartov rondo, kompozicija koja se neprestano ponavlja, no u tom ponavljanju uvijek djeluje drugačije.

Šarm te muzičke forme,  koja sama po sebi može mnogo toga značiti, dobija u ovom djelu drugi smisao. Već  nekoliko uvodnih kadrova bilo je dovoljno da nas uvjere da je riječ o Ijudima koji su dosta otuđeni i od realnosti i svojih osjećanja, da ne nalaze dovoljno uzbuđenja i smisla u životu koji vode. Feđa sasvim iskreno kaže da je više puta zvao prijatelje da mu dođu kući, da zajednički popiju kafu ili nešto pojedu, ali da niko ne dolazi. U osnovi, to je priznanje samoće i potrebe za drugim.

Njihova Ijubav je očigledno iscrpjela svoje unutrašnje  podsticaje i svela se na golu formu kojoj nisu u stanju da udahnu novi sadržaj. Sve je kod njih isplanirano i uređeno, o svemu zajednički odlučuju, pa čak i o tome kada će i pod kojim uslovima imati dijete. Jednostavno — nema Ijubavi! O tome se, u stvari, govori tokom cijelog filma. Sudija Mladen, shodno svome karakteru, vaspitanju i profesiji, misli da je u životu kao i u šahu potrebno razmisliti o svakom potezu kako se ne bi povukao neki pogrešan i otuda zaključak da je i šah kao Ijubav — treba partnera.

Na tu temu sa njim se najviše prepire Neda kojoj šah nimalo ne liči na Ijubav. Jer, po njenom iskustvu u Ijubavi, partneri se gledaju pravo u lice a šahisti se zapravo i ne vide, odnosno, uvijek gledaju u nešto izvan. Zar to nije poziv da je Mladen malo osmotri?   

Za njega se dvoje vole ili ne vole, a kad prestaje Ijubav obično se upliće treći. O tome svako ima svoje mišljenje, ali ipak odlučuju da ovaj susret ponove već sledeće nedelje.  Mladen  želi da mu Neda odsvira Mocartov rondo u A molu. Feđa neprekidno izražava strah da će mu Mladen pobjeći i da se nikad više neće vratiti.

Zanimljivo je da su svi troje svjesni svoje situacije i da je veoma razložno objašnjavaju. Zato nema uvreda, izazivanja, konflikta, sve je lijepo i rafinirano a nadasve prema ustaljenom redu i tačno isplaniranim situacijama. Svako iznosi svoje poglede na život koji se najčešće svode na mišijenje o svakodnevnoj egzistenciji i samoj Ijubavi.Uzalud Feđa ponavlja da ništa nije isto, kada prihvata i preljubu svoje žene. Sve što taj prevareni čovjek može, jeste da prekori svog prijatelja da se to ne radi bez Ijubavi.

Na to mu se Mladen iskreno povjerava — da je vjerovao da voli Nedu. »Vi znate da sam ja godinama bježao od Ijubavi, kao uostalom i od svake druge odgovornosti. Zaista sam vjerovao da je volim, a zapravo volio sam vas oboje. Ja sam se hranio vašim životom...« Posle svega ovoga, oni nastavljaju da se viđaju na svojim popodnevnim partijama šaha ubijeđeni da se više ništa ne može novo dogoditi. Igra je opuštenija i bezbrižnija i tek sada u znaku ronda koji svi, htjeli ili ne, moraju da slušaju — oko njih je zvuk bez koga bi teško bilo razumjeti muziku kao sopstveni život.

Mirenje sa situacijom je isto što i prihvatanje činjenica. Forma je ostala neokrnjena i kao priznanje da nijedno od njih nema hrabrosti da se odupre ovoj otuđenosti i besmislu u kome je teško doći do autentičnosti i svijesti o sebi.  Rondo je jedan od najljepših ljubavnih filmova snimijenih u jugoslovenskoj kinematografiji. Rediteljski postupak  je urađen veoma znalački i čisto, bez padova u ritmu, s jasnom i čvrsto postavljenom logičnom naracijom.

Vizualno je izuzetan. Sva je ta vizualnost postignuta smišljenim kadriranjem i kompozicijom kadra,  koje je često smiono i neuobičajeno, što znači da je reditelj govorio prije svega filmskim jezikom. Svi su elementi filma vrlodobro usuglašeni i čine cjelinu, tako da u njemu ne samo da nema greške, već nema ni slabog mjesta.

Zvonimir Berković je uspio uravnotežiti sve dijelove filma i postići stilsku jasnoću.

Kada ga danas gledamo, vidimo da je sačuvao sve svoje vrijednosti, da je i sada savremen i da u svim svojim elementima odgovara današnjem gledaocu, koji će ga možda još bolje i dublje shvatiti.

Jer »Rondo« nije samo priča o jednom banalnom ili manje banalnom ljubavnom trouglu.

On je mnogo dublji, jer se u stvari bavi cijelim kompletom Ijudskih odnosa: prijateljstvom, ljubavlju, brakom, mržnjom, povjerenjem, samoćom. »Rondo« je dosljedno misaono i stilski sproveden.  Film se i danas ubraja među najbolje u  jugoslovenskoj kinematografiji.