dr Radoslav T. Stanišić

FILMSKA KRITIKA

Film - Subotom uveče

Subotom uveče je prvi jugoslovenski omnibus film, tretira tri priče iz beogradskog života kao i života mladih beograđana noću. Pogodan tekst u kojem će se reditelj Vladimir Pogačić osvrnuti na egzistencijalne probleme gdje će istine i problemi postati uočljiviji i kao takvi žanrom slike komentarisani, pronađen je u scenariju Dragoslava Ilića, sastavljenog od tri kratke priče – Košava, Doktor i Svira odličan džez.

Пише: dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Same priče su bile obavijene atmosferom grada, prošarane nijansama sredine i sasvim zavisno od onih neposrednih i svakodnevnih ljudskih reakcija.Rediteljski postupak potpuno je prilagođen tematici i sveden je na stimulaciju aktera i same kamere da iskazuju ono što same situacije nameću.

Film je bio otvoren, iskren, neposredan i lako je ostvario komunikaciju sa gledaocima. Tri priče sadrže različite vrijednosti i mogućnosti, ali pripadaju istoj atmosferi. Sve je odjednom izgledalo toliko jednostavno, logično, svedeno na ono bitno, kao da i nije riječ o nekom posebnom poretku stvari već prosto oslikavanju života. Zato ni ovaj naslov nije slučajno odabran, jer to je ono vrijeme kada Ijudi zaboravljaju na svakodnevne obaveze, kada ih svi puštaju na miru ili se suočavaju sa sobom, svojim problemima, potrebama, brigama i radostima. Subota ne pripada društvu već upravo čovjeku.

Filmom Subotom uveče, dobijen je film koji je sadržao kvalitete koji ga izdižu iznad takvih očekivanja i približava onim pravim zahtjevima koji u filmu traže čovjeka i njegov svijet. Uz to Pogačić je progovorio ljudski o onim svakodnevnim problemima kao što su postanarski odnosi i upšte stanbeni problemi, demistifikovao mnoge konvencije. U prvoj priči Košava, režija je zaokupljena problemom kome do tada fiIm nije posvjećivao pažnju, smatrajući da ne pripada sferi umjetnosti — stanbenim nedaćama mladih Ijudi.

Sve je namjerno svedeno na reportažno dokumentarističko prikazivanje ulica velegrada, gužvu u trolejbusu, na pojedinim stanicama, da bi se što vjerodostojnije prikazala atmosfera u večernjim satima. Detalje izvlači reditelj opservacijama. Mladić i djevojka se strasno Ijube i ne obaziru mnogo na prolaznike. Ta njihova slika (kao lajtmotiv) tokom cijele ove storije biće neprekidno ponavljana. Od pojave milicionera, kao čuvara javnog reda i mira, sve postaje na izgled malo ozbiljnije. Mladić i djevojka treba da odgovaraju za prekršaj učinjen na javnom mjestu. Na kraju se ispostavlja da su oni muž i žena, i da nemaju stan, tako da im ništa ne preostaje do da svoju nježnost jedno prema drugom iskazuju na ulici ili u parku. Možda će se nekom sve ovo učiniti tek dosjetkom ili skečom, koji mora da se završi razumijevanjem, ali u prilikama kakve su nekad bile i ovo je nešto značilo. Bilo je tu i ozbiljnih dilema — kako prikazati milicionera, simbol javnog reda i poretka, da li se ograničiti samo na ovaj šarmantni i simpatični incident, ili upustiti u raspravu o socijalnim teškoćama. Film ne rješava konflikte već ukazuje na njih, zagrebao je stvarnost.

Kako kazniti za narušavanje javnog reda, kad u razgovoru sa isljednikom saznajemo da su već dugo ovo dvoje mladih, muž i žena bez stana i razumijevanja svoje okoline. Intimna ispovijest dobija gorčinu, ali se ipak srećno završava, jer sve mora da ostane u okvirima komedije.

Druga priča Doktor je najpoetičnija. Zahvaljujući izvanrednoj igri Milana Srdoča, i od svih njegovih uloga na filmu jednoj od najboljih, dobili smo nezaboravnu predstavu bezimenom i fanatičnom pokloniku boksa, stručnjaku i doktoru. Svijet iluzija se ovdje pretapa u surovu realnost pa se kroz svega nekoliko scena iskazuje život ovog nesrećnog čovjeka u potresnoj iskrenosti prema kojoj se ne ostaje ravnodušan. Za nekog je to možda humoreska, poetska satira ili gorka ironija — svejedno, pošto Pogačić otkriva u njoj prostore Ijudske neosjetljivosti, nezahvalnosti i nalazi potvrdu da se čovjek teško mijenja i da njegov mentalitet i karakter ne zavise samo od društva već i njega samog.

Ovaj doktor očigledno nije imao sreće i sve svoje iznevjerene nade vezao je za pulena i sport, kome se potpuno predaje. On se toliko saosjeća sa svojim učenikom, strasno želi da on uspije i tako iznova vaskrsne u njemu svoje vlastite izgubljene iluzije. Finale je u tom smislu grub — funkcioneri kluba odvode njegovog miljenika u automobilu ostavljajući doktora do kraja pred praznim stadionom, na ivici tame u kojoj se postepeno guše sve njegove iluzije. Režija je to znalački iskoristila i svoju strukturu gradila upravo na njegovim emocijama, toplini, tužnim očima, izgledu, potištenosti, tragici i intenzitetu koji se na tome neprekidno osnažuje.

Doktorova tuga dobija u svom finalu značenje koje prevazilazi njegovu pojedinačnu sudbinu. Film je imao neobičnu atmosferu, slojevitost, unutrašnji smisao i ljepotu koja je rijetko prije toga u ovakvoj kompozicji viđena u jugoslovenskom filmu.

Poslednja priča Svira odličan džez je sva u znaku opisa atmosfere igranki i susreta mladih željnih ljubavi na poznatoj terasi bioskopa 20. oktobar.

U ovom filmu nije bilo izvještačenosti tako da je film prihvaćen kao osvježenje u domaćoj kinematografiji. Obično subotnje veče kada se skupljaju mladići i djevojke, igraju uz dobru muziku i uz put zabavljaju otkrivajući svoje Ijubavi, nježnosti, iluzije i ljepotu mladosti. Kroz sve to protkana je jedna nježna i sentimentalna priča o prvoj Ijubavi. Muzika ovdje ima veoma važnu dramaturšku funkciju, jer se upravo sa njenim tonovima i ritmovima smjenjuju emocije i uzbuđenja. U svemu tome primjetno je i isticanje žargona kojim se služe mladići u velikom gradu. U prvoj priči to je ispovjest dvoje mladih, koji su odavno već muž i žena ali se ipak sastaju po parkovima, a u drugoj, koja je vjerovatno i literarno najzanimljivija, načinjen je izuzetno suptilan portret o jednom fantastičnom pokloniku boksa koji nije u stanju da obezbijedi ulaznicu za svoga miljenika. Zvahvaljujući glumačkoj bravuri Milana Srdoča i prefinjenoj režiji Vladimira Pogačića to je postala antologijska storija jugoslovenskog filma. Komično sa sjetnim tonovima izvire iz same strukture filma i zato u njemu ima toliko nježnosti i prisnosti.

Film je izvršio uticaj na mnoge mlade reditelje da još smjelije umjesto bezličnog i isforsiranog filma dođu do slobodnog, savremenog filmskog izraza. Ujedno ovaj omnibus film, koji je nazvan Subotom uveče, predstavlja jedno od najboljih ostvarenja Vladimira Pogačića.