Миодраг Лекић

OD ATENTATA 60 GODINA

Džon Kenedi, mit koji traje

Koje riječi bi mogle simbolizovati, 60 godina nakon atentata, američkog predsjednika Džona Ficdžeralda Kenedija, istorijske ličnosti koja je odavno pretvorena u mit? Obrazovan, progresivan, hrabar, sposoban, neformalan, govornik, lijep, fotogeničan….Tragičan.

Пише: Види све колумне

Piše: Miodrag Lekić, bivši ministar inostranih poslova

Vijest o ubistvu Džona Kenedija 22.novembra 1963. godine prenosila je tragediju jednog čovjeka i njegove familije.

Ali i Amerike.

Novinar "Njujork tajmsa" Džems Reston sjutradan poslije atentata u Dalasu ovim riječima započeo je svoj tekst:

“Amerika je plakala sinoć. Ne samo zbog mladog predsjednika, sada pokojnog. Bol je veliki zato što je najgori dio nacije prevladao nad onim najboljim”. 

Iako se radilo o razdoblju hladnog rata i svih opasnosti koje je to vrijeme nosilo, uostalom karakteristično i za period prethodnog američkog predsjednika Ajzenhauera, Džon Ficdžerald Kened izražavao je novi stil državnika i pokretača političkih inicijativa.

Kenedi je ušao u istoriju kao najmlađi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država vodeći zemlju snagom sposobnog državnika.

Preciznije, Kenedi ili popularni JFK bio je prvi američki predsjednik koji je rođen u 20. vijeku. Ovu činjenicu je u svom inauguracionom govoru uzdigao i na nivo ispita novih američkih generacija, rekavši tom prilikom: “Baklju preuzima nova američka generacija – rođena u ovom vijeku, obilježena ratom, disciplinovana teškim i gorkim mirom". 

Ako je konzervativna Amerika i sa sumnjom dočekala isuviše mladog predsjednika, ekstremniji krugovi većinske protestantske populacije su se trudili da predstave javnosti Kenedija kao opasnog “sina katoličkog Bostona”. Mladi predsjednik Džon Kenedi je i prvi katolički predsjednik u istoriji SAD. Iza je postojala duga istorija hladnih, pa i sukobljenih odnosa između SAD i Vatikana. Puni diplomatski odnosi između SAD i Vatikana su uspostavljeni tek 1984. godine.

Kenedi je, bez sumnje, tome doprinosio, ipak politički oprezan u tim odnosima. Izbjegavao je da se sretne sa papom, a kada je do toga došlo Kenedi je saopštio papinom protokolu da ne očekuju od njega tradicionalni duboki naklon tokom susreta, “zbog bolova u kičmi” – što su mnogi dobro shvatili.

Kada je postao predsjednik, Kenedi je ponekad u susretima sa drugim značajnim liderima svijeta fizički izgledao kao sin ili unuk. Njemački kancelar Adenauer je imao 84 godine, francuski predsjednik 70. godina, britanski premijer Mekmilan 66. godina, predsjednik Kine Mao Ce Tung 68, glavni rival, lider Sovjetskog Saveza Hruščov, mlađi od predhodnih, 64 godine.

Sa Kenedijem je dolazila na vlast nova ratna generacija koja je rasla poslije Prvog svjetskog rata, kasnije obilježena velikom ekonomskom depresijom, politikom Nju Dila, zatim Drugim svjetskim ratom.

Zabilježeno je u istoriografiji da je Kenedi 1943. godine na Pacifiku komandnim odlukama spašavao članove svoje pomorske formacije u borbama protiv Japanaca na Solomonskom ostrvu.

Mlad, oličenje novog stila, iz bogate porodice, Kenedi postaje kongresmen u 35 godini, pet godina zatim senator. Tri godine prije oženio se sa 12 godina mlađom Žaklin Buvije zajedno čineći par koji je plijenio stilom i šarmom. Počinjala je briljantna karijera, pa i po onoj američkoj formuli “da ništa tako dobro ne uspjeva kao uspjeh".

Neki smatraju da je njegov uspjeh bio prije svega “trijumf jednog stila”. Svakako, radilo se i tome.

Početak moći televizije koja je po prvi put prenosila jedan predsjednički duel Kenediju je išao naruku, još tada pokazujući medijsku superiornost. Zato je nazvan predsjednikom "made for and by the TV".

Novi predsjednik otvorio je vrata Bijele kuće umjetnicima, piscima, muzičarima, glumcima, profesorima. Sve to u jakom kontrastu sa stilom njegovog prethodnika, generala Ajzenhauera.

Mnoge istoriografske analize i svjedočanstva savremenika govore o njegovom nekonvencionalnom stilu. Jedan od njih, Artur Šlezinger poznati američki istoričar, autor knjige “Hiljadu dana Džona Ficdžeralda Kendija” ovako je opisao razgovor prilikom ponude predsjednika da postane njegov specijalni svjetnik.

Pošto je Šlezinger rekao da mu ponuda čini veliko zadovoljstvo ali da ne zna što bi tačno radio, Kenedi je odgovorio: “Ne znam ni ja do kraja što treba da radim, ali znam da će se u Bijeloj kući dosta raditi, i da ćemo obojica biti prilično zauzeti”.

S druge strane - a to je vjerovatno suštinski momenat Kenedijevog briljantnog uspona, zatim visokog mjesta u američkoj istoriji - jeste jasna vizija svijeta i SAD. I američke uloge u svijetu obilježenom ideološko vojnim rivalitetom dvije velike sile.

Kenedi je vodio politiku američkog vojnog jačanja i kontrapozicioniranja u rivalskom bipolarnom svijetu. Spoljno politički i ideološki okvir je ostajala strategija containment - “obuzdavanja” definisana čuvenim “dugim telegramom” Džordža Kenana, koji ostaje jedan od najvećih, ako ne i najveći, američki diplomata svih vremena.

Tokom više kriznih, pa i dramatičnih momenata, Kenedi je pokazao odvažnost preuzimajući direktnu odgovornost.

Među takvim događajima ostala su posebno dva u kolektivnom sjećanju.

“Kubanska nuklearna kriza” je te 1962. godine bila najdramatičniji trenutak hladnog rata kada je svijet sa strahom pratio da li će početi treći svjetski rat, ovoga puta nuklearni. Nakon što je otkriveno da Sovjetski savez upućuje rakete Kubi Fidela Kastra koje su mogle pogoditi teritoriju SAD uslijedila je hitna rakacija američkog predsjednika.

Hruščov je, nakon što je objelodanjen satelitski snimak raketa na sovjetskim brodovima, pokušavao da opravda vojnu ekspediciju time da se Fidelu Kastru tako omogućava odbrana od potencijalnog američkog napada na Kubu.

Kenedi je hitno zakazao konsultacije u visokim državnim institucijama i zatim se televizijski obratio naciji naređujući blokadu na moru za sovjetske brodove koji su se raketama već približavali Kubi.

Partija nuklearnog pokera na moru je u svom daljem negativnom toku vodila stravičnim posljedicama za cijeli svijet. U napetoj psihozi, u kojoj su srećom bili otvoreni i diplomatski kanali, Sovjeti su okrenuli brodove i vratili se nazad.

Tada je zabilježeno i “da su to bili 13 dana koji su promjenili svijet.” Bila je to hrabra državnička i diplomatska pobjeda predsjednika Kenedija.

Uprkos toj činjenici Kenedi je, kako navodi Šlezinger, od svojih saradnika tražio da u izjavama izbjegnu trijumfalizam i riječi ponižavanja sovjetske strane. Kasnije se nešto šire saznalo da je dogovor o vraćanju sovjetskih brodova i odustajanje od instalacija raketa na Kubi sadržao i obavezu zapadnih saveznika da povuku NATO baze u Turskoj u blizini granica sa SSSR-om.

Drugi nezaboravljeni događaj u kojem je Džon Kenedi pokazao ne samo visoki format američkog državnika već sliku odvažnog lidera slobode i demokratije se dogodio 26. juna 1963. godine. u zapadnom Berlinu. U blizini berlinskog zida, u gradu okruženom sovjetskom dominacijom, Kenedi je održao čuveni govor u kojem je, izražavajući odanost slobodnom svijetu i spremnost za njegovu odbranu, poručio na njemačkom jeziku da je građanin Berlina:

“Prije dvije hiljade godina najveći izraz dužnosti je bilo reći Civis romanum sum. Danas je u slobodnom svijetu najveći dužnost reći: "Ich bin ein Berliner”( Ja sam Berlinac). 

Bilo je poteza na međunarodnom planu koji su ocjenjivani i kao neuspješni. U prvom redu invazija naoružanih kubanskih izbjeglica u “Zalivu svinja” s ciljem zbacivanja sa vlasti Fidela Kastra. Radi se o realizaciji plana CIA i prethodnog predsjednika Ajzenhauera koji je započet na početku mandata Kenedija. Akcija je završena fijaskom.

Druga tema koja je izazivala velike polemike je rat u Vijetnamu koji su, istina i s određenim razlikama u kontekstu hladnog rata i borbe za sfere uticaja, vodili nekoliko američkih predsjednika.

Poslije kubanske krize tokom ljeta 1963.godine Kenedi je na American University održao zapažena predavanja u kojim je govorio o potrebi dijaloga sa rivalima, uključujući i Sovjete, kao i o svom zadatku da uvjeri Amerikance da mirovne formule sa Moskvom nijesu nemoguće. U toj godini su i potpisani prvi sporazumi između dvije super sile u oblasti ograničenja naoružanja.

Kenedi je bio s jedne strane jedan od najtvrđih partenera međunarodnim rivalima, odlučno spreman i na upotrebu sile, i s druge strane pristalica traženja zajedničkih rješenja, multilateralizma i moguće saradnje u Ujedinjenim nacijama.

Mnoge inicijative, pa i one socijalnog karaktera na unutrašnjem planu su obilježile započeti predsjednički mandat Džona Kendija. Istoričari su zapisali i da je 1963. godina bila najviša tačka u osvojenim civilnim pravima. Džonov brat Robert u svojstvu ministra pravde vodio je složene i riskantne bitke na terenu i u institucijama.

Tačna je ocjena da je Džon Ficdžerald Kenedi bio dostojan nastavljač velikih američkih predsjednika iz Demokratske stranke – Vudra Vilsona i Frenklina Ruzvelta. Kenedi nije krio ambiciju da sa svojom strategijom “Nova granica” bude nastavljač Vilsonove “Nove slobode” i Ruzvoltovog “Nju dila”.

To je i donekle uspio uprkos tragediji kojom je surovo prekinut njegov život u Dalasu.

Jedan od javnih nadimaka Džona Kenedija je glasio Kamelot (Camelot). Bila je to asocijacija na Kamelot zamak neodređene geografije u kojem je živio legendarni kralj Artur, simbol harmonije i viteštva. Zatim tumačeno i kao neki oblik izgubljenog raja. I mjuzikl na istu temu je bila asocijacija na Kenedija, na njegov način vođenja zemlje, personalnu i poridičnu harizmu.

Metafora je vremenom bila sve jača, posebno iz pesrpektive nasilne smrti Džona Kenedija, sve okrutnije dimenzije rata u Vijetnamu, protesta zbog nepoštovanja ljudskih prava, atentata na Martina Lutera Kinga, ubistva Džonovog brata Boba Kenedija, napuštanja socijalnih programa...U takvim okolnostima Kamelot je još više u američkoj literaturi ostao simbol za Kenedija. Sve zajedno i kao poziv za pravednije društvo, za pravedniji međunarodni svijet.

Ko je i zašto ubio Džona Kenedija?

Prema nekim internet istraživanjima postoji vše od 30.000 knjiga u prodaji o Džonu Kenediju i preko 2.000 knjiga samo o atenetatu i verzijama tog događaja. Mnogi komentari ukazuju da nakon čitanja knjiga i različitih verzija atentata misterija postaje još veća. Hipoteze o tome ko je naručilac atentata na Kenedija se kreću od mafija do raznih međunarodnih službi. Ništa do sada nije pouzdano dokazano. Ubistvo u istražnom zatvoru Lija Osvalda optuženog kao atentatora, vrlo brza smrt Džeka Rubija koji je ubio Osvalda, te mnogi dalji događaji su udaljili pouzdana saznanja o ključnim detaljima organizacije zločina u teksaškom gradu Dalasu.

I nakon 60 godina od ubistva zvanična istraga je i dalje otvorena.

Znamo pouzdano sledeće:

Avion s kojim je američki predsjednik doletio u Dalas vratio se u Vašington sa mrtvim Džonom Kenedijem pored kojeg je bila Žaklina sa tragovima krvi na svojoj haljini.

Smatra se da su to bili i časovi u kojim je ponovo rođen Džon Ficdžerald Kenedi.

Kada je, zapravo, rođen mit o njemu.

Mit koji traje.