Vlatko Simunović

ODLAZAK GLUMCA

Žarko

Umro je Žarko Laušević. Bol garnirana citatima, fotografijama i biografskim podacima. Kažu - život kao antička tragedija bez katarze u koju se umeće ime i život stvarne osobe.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

O umrlom sve najbolje. To je površina. U dubokoj vodi, talog komentara koje anonimne, osorne torokuše ispisuju na vijest o njegovom odlasku i koje malo ko primjećuje. No, baš su oni rječita slika i prilika sredine iz koje se otrgnuo i niknuo Žarko Laušević. Tek što se slavni glumac od svijeta oprostio, polusvijet konkretizuje sav svoj potencijal morbidne mržnje. Bljuju. Ubica. I tačka. Svašta i koješta.

Pokajanje bez pokajanje

U mom starom kraju, kad čovjek umre, ljudi kažu idu na pokajanje. U vjerskom kontekstu, pokajanje je promjena mišljenja i djela kojom se nastoji ispraviti zlo i postići oprost od oštećene osobe. Mi taj termin koristimo da bi imenovali odlazak do samrtnog odra. Tek poneko zarida. Poklonimo se pred uzglavljem i sablasno ćutimo. Rječito ćutanje. Najčešće proporcionalne čemeru kojim, dok žive život, tovarimo bližnje svoje.

Kad bane smrt, sve druge obaveze se odlažu s obrazloženjem: Imam danas jednu obavezu. Satima se smjenjujemo iizjavljujući porodici saučešća. Ljudi uvijek govore: Valja se. I umrli je išao na pòkajanja. I nama će ljudi ići pokajanje.

Sve što živi umrijeće. S pokajanja na pokajanje. Najčešće, bez pokajanja.

Širom otvorenih očiju

U smrt i Sunce ne treba gledati širom otvorenih očiju. Smrt se u Žarka Lauševića uselila kada je u oči pogledao kroz vrelinu ljetnje noći, između 30. i 31. jula 1993. Ubio je. Dva mlada momka, ustrijelio je hicima iz pištolja.
Ima nečeg u onoj rečenici: Da su te noći semafori radili u Podgorici, ovaj događaj se nikada ne bi desio.
Noć je bila neprijatelj. Sve poslije bio je hod iz predvorja smrti u smrt samu.

Primarni karcinom

Od svega što sam na vijest o smrti Žarka Lauševića uspio pročitati najdublje me dojmila konstatacija Ratke Jovanović Vukotić. Kazala je: Pred samim sobom ispovijedao se tri decenije i učinio javnim i svoj život. U četiri knjige, tačnije - u četiri toma jedne knjige...I prema čitaocima bio iskren, do kraja... Prema sebi, beskrajno surov... Jedan od prijatelja danas reče da je umro od karcinoma pluća...Nije, jer je očitavanje skenera i magnetne rezonance pokazalo samo metastazu.

A ja sam čitala njegove dnevnike sa robije... I znam da se njegov primarni karcinom zove - Crna Gora...

Lijep kao lijep dan

Čitam to onomad. Poslije gledam Žarka Lauševića na prastarom snimku Televizije Titograd. Danilovgrad. Lazine. Godina je 1976. Blista kao lijep proljećnji dan u ulici Njegoševoj na Cetinju. Umotan u ljepotu od grla do pete. Žarko sunce.

Sav taj život jednom će biti bačen u robijašnicu, da vene.

Onda se sjetim da u Predsmrtnom dnevniku Igora Mandića ima jedno mjesto na kom, aludirajući na početak Homerove Ilijade, pisac zgodno primjećuje da je prva riječ evropskog pripovijedanja srdžba. Iz nje je izrasla sva velika lijepa književnost.

Što bi moglo biti na početku Žarkove crnogorske priče od koje će, kad sve ovo prođe, ostati samo literarni element.
Pucanj? Plač? A možda ipak srdžba?

Ovdašnji život izuzetnost ne oprašta. Laušević je bio izuzetan. Na kraju, najboljeg glumca što smo ga svijetu dali, okolnosti koje smo mi stvarali učinile su najtužnijim čovjekom na svijetu.

Zurim u ekran. Tražim nešto...Nađem materijal iz njegovih američkih dana. Noći sličan. Raskajan. Čistog srca. Laušević čita autobiografsku prozu.

Kad je prva njegova knjiga objavljena vjerovao sam da je nikada neću čitati. Danas znam da su njegove knjige instruktivna lektira. Držeći se pisanja kao što se brodolomnik u krhotinama poslije brodola drži pojasa za spasavanje, taj čovjek se bavio svojom savješću. Tragao je samim sobom ne tražeći u sebi opravdanje za taj zločin što ga je, vjerući da brani život svog brata, počinio. Istinski se pokajao.

Sad je slobodan od bolovanja i oporavljanja.

Iz gnijezda iz kojeg je poletio, sa Cetinja, kad neko ko je s nekom neprebolnom mukom živio umre, kažu: Počinuo.

Bi što bi.

Ugasila se luča. To niko i ništa ne može opovrgnuti.

Ni danas ni ubuduće.