Goran Sekulović

VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI (3. DIO)

Drumska koračnica smrti kao koračnica života

Vitova koncepcija vječnog vraćanja istoga prisutna je u mnogim njegovim pjesmama. Riječ je o osjećanju, misli i ideji stalnog, vječnog vraćanja, pa opet i tako unedogled, ali uvijek sa čovjekom, sa ljudima, a to znači sa vremenom, istorijom, svijetom, svrhom i ciljem, jer bez ljudi ništa ne postoji i ništa nema smisla.

Пише: Види све колумне

Koncepcija vječnog vraćanja istoga

Vitova koncepcija vječnog vraćanja istoga prisutna je u mnogim njegovim pjesmama. Riječ je o osjećanju, misli i ideji stalnog, vječnog vraćanja istoga, koje svako pa i pjesnik “u nekom životu / prosanja(h) / nekada” (što se ogleda u naizmjeničnom rađanju i umiranju čovjeka i svijeta “u ovom životu / ko zna kom po redu”), o konstantnom reinkarniranju i ponavljanju ciklusa ima-nema-ima-nema. (Branko Miljković veli: “Neće se smrću ovo lutanje okončati / neki će svemir ponovo da nas stvori”). Ili, kako Vito pjeva – “Jednog dana, kada nas ne bude / na ovome bijelom svijetu, / s ljudskom čežnjom pomenuće ljude / neki vjetar drugom nekom vjetru… // I opet će ispod tih nebesa / naš bijeli drum da se izvije / i opet će neka divna pjesma / da nam dođe glave kao prije. // Pa će opet, kada nas ne bude / na ovome bijelom svijetu, / jednog dana pomenuti ljude / neki vjetar drugom nekom vjetru.” (Iz pjesme “Jednog dana, kada nas ne bude”)

Tako vječno, a uzaludno, kako to Vito često podvlači: ima-nema-ima-nema ili ponovo-opet-kao prije, pa opet i tako unedogled, ali uvijek sa čovjekom, sa ljudima, a to znači sa vremenom, istorijom, svijetom, svrhom i ciljem, jer bez ljudi ništa ne postoji i ništa nema smisla, ni život, ni smrt, ni put, ni drum, ni ljepota, ni priroda, ni smisao!, ni red, ni poredak, ni ljubav, ni patnja, ni tuga, ni očaj, ni bol, ni nada, ni radost, ni sreća. Dok god postoje ljudi postoji makar i do kraja nepotrošena i konačno još uvijek ne-izgubljena mogućnost da, ipak, nije sve uzaludno, kako pokazuju i sljedeći stihovi iz pjesme “Jednog dana, kada nas ne bude”: ‘’… “Čitav svijet, bezljudan i nijem, / sjetiće se ljudi nekadašnjih, / i onako uzaludno lijep / zažaliće za očima našim. // Poželjeće ljudsku riječ glasnu, / parče srca grlom otrgnuto, / da razbije tišinu opasnu / i vrijeme sporo i besputno. // A odnekud, iz tišine trave, / ko bogovi molitvom dozvani, / ponovo će ljudi da se jave / i osmisle svijet uspavani. ...”

Reprezentativni primjer za poeziju vječnog vraćanja istoga je svakako pjesma “Povratak” Dobriše Cesarića: ‘’Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. / Krhko je znanje!) / Možda je pao trak istine u me, / A možda su sanje. / Još bi nam mogla desiti se ljubav, / Desiti - velim, / Ali ja ne znam da li da je želim, / Ili ne želim. // U moru života što vječito kipi, / Što vječito hlapi, / Stvaraju se opet, sastaju se opet / Možda iste kapi - / I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, / Jedna vječnost pusta, / Mogla bi se opet u poljupcu naći / Neka ista usta. // Možda ćeš se jednom uveče pojavit / Prekrasna, u plavom, / Ne sluteći da si svoju svjetlost lila / Mojom davnom javom, / I ja, koji pišem srcem punim tebe / Ove čudne rime, / Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, / Niti tvoje ime! // Pa ako i duša u tom trenutku / Svoje uho napne, / Sigurnim će glasom zaglušiti razum / Sve što slutnja šapne; / Kod večernjih lampi mi ćemo se kradom / Poglédat ko stranci, / Bez imalo svijesti koliko nas vežu / Neki stari lanci. // No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće / Ko sunce u krugu, / I nosi nam opet ono što je bilo: / I radost, i tugu. / I sinut će oči, naći će se ruke, / A srca se dići - / I slijepi za stope bivšega života / Njima ćemo ići.

- - - - - - - - - -

- - - - - - - - - -

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. / Krhko je znanje!) / Možda je pao trak istine u me, / A možda su sanje. / Još bi nam mogla desiti se ljubav, / Desiti - velim, / Ali ja ne znam da li da je želim, / Ili ne želim.‘’

U svakom od proživljenih i minulih – nikad nepovratno jer opet nadođu i traju do nestanka ali samo do novog postanka! – života, Vito konstatuje i podsjeća nas da “ponekad neki trag nas sjeti” (ili kako viđosmo kod Cesarića: ''trak istine'' ili ''sanje''), da smo već bili u tom sadašnjem, sada živućem a prošlom i opet uskrslom i onom što nas tek čeka, slućenom budućem živiotu,”da smo već, možda, prošli tuda”. I uvijek tada, na tragu toga traga – vječnog traga koji nas mami i začarava, nudeći nam iluziju spasa i slatki, gorki, smiješni, tužni, komični, tragični, privid smisla življenja – mi uzalud naravno, ali uporno pokušavamo da ga sagledamo, identifikujemo, označimo, imenujemo, otvorimo, objasnimo i shvatimo, te tako prenesemo i do nas samih i do svih drugih.

Vitov naum je ontološkog karaktera jer je njegova poezija takva: suštinska, supripadna bitku/biću svijeta, života i čovjeka, gotovo kao nijedna druga, u svakom slučaju jedina koja na ovaj svoj poseban, samosvojan, autentičan, ekskluzivan način, jednostavnošću, (s)uzdržanošću, škrtošću riječi a izuzetnom dubinom i nepojmljivo i polivalentno bogatom paletom misli, izraza/iskaza i emocija, stiže do vrhunske i vrhovne tajne svjetskog bitka/bića. Idući i tragajući (za) tim tragom, čarajući i odgonetajući ga, pjesnik u svim situacijama, bez obzira na prirodu i karakter tih mnogobrojnih i raznovrsnih opčinjavajućih i varljivih tragova i tragovčića, staza i stazica, puteva i putića (“tanak mlaz vode u kršu, ljeti, / a zimi – Sveti Stefan i Budva. / Ili su to riječi što ih čusmo / u pjesmi stare Podgorice”), traga zapravo za razrješenjem porijekla, prirode, zadatka, svrhe i smisla čovjekovog postojanja i života u svijetu, u vremenu i prostoru, za razrješenjem tajne ljudskog položaja u kosmosu i njegovog pozvanja i cilja u ovozemaljskom životu, za razrješenjem, jednostavno, istine o čovjeku.

I zato lirski subjekt za svaki trag, ma kakav i ko on bio, zapravo ponavlja “Sezame, otvori se...”. I na tu svetu molitvu koja pokreće čovjeka i koja je u njegovom najdubljem lagumskom samosviješću i biću i kada je ne izgovara, upravo, dakle, na nju, čovjeku se i javljaju, odazivaju i pristupaju mu (se) i sve one druge male, tajne i (ne)poznanice koje se tek naslućuju u mnogim tragovima u našim svagdašnjim i svakodnevnim životima. Ali, iako se otvara u liku svih tih malih sitnica što život znače, svjetsko biće/bitak se, ipak, ne otvara i ne otkriva u svom fundamentalnom, najvažnijem svojstvu i odgovoru, rješenju i ozarenju, pa pjesnik mora i dalje da ide, da traga, da pjeva i da traži ono što je on sam, ono što je i njegovo biće kao pjesnika ali i ono što je biće samog čovjeka, života i svijeta, a to je poezija – dakle, njihovo sveukupno poznanje, pozvanje, uzrok, svrha i razlog postojanja.

Vitov lirski subjekt poručuje da duša više ne bi trebala da ide među ljude, već ka “gori, gdje te jablan čeka” (jablan kao simbol visine koja stremi ka suncu i spaja nebo i zemlju, simbol slobode, stamenosti, snage, ljepote, sklada, gordosti, dostojanstva i usamljenosti), dakle, ka prirodi kao čovjekovom praroditelju, kao što je to tražio i Henri Dejvid Toro: “Otišao sam u šumu jer sam želeo da se prepustim razmišljanju i suočim sa suštinskim stvarima da bih video da li mogu da naučim ono čemu je život imao da me poduči, kako ne bih otkrio, kada budem blizu smrti, da u stvari nisam ni živeo.“ Za Vita je i Bog čovjekova “pogrešna meta”, pa se valja zapitati zašto su za Vita i Bog i ljudi čovjekove “pogrešne mete”, zašto mu je samo ostala priroda kao utočište i mir, nada i izbavljenje? Zato što je, bez sumnje,”bezdušje” postalo osnovno središte i śedište i Boga i ljudi!, pa zbog toga, kako smo već viđeli, nema više ni Boga ni ljudi. Stihovi ove tematike se u potpunosti uklapaju u Vitovu koncepciju o “vječnom vraćanju istoga”. Pošto se uvjerio i tako i toliko očigledno propatio i probolio (ali ne i prebolio!) zbog svega tragičnog i nesrećnog, nepravednog i očajnog stanja u svijetu i životu, što je iskazao suštinski i sintetički pjevajući o bezdušnosti i Boga i ljudi, Vito se našao u možda najvažnijoj dilemi i sumnji, upitu i slutnji, pa se obraća duši – u skladu sa svojim osjećanjem “vječnog kruga” i stalnog, vječnog obnavljanja, ponavljanja i povraćaja svega istog u kosmosu i na svijetu – imajući u vidu da ona, duša, na kraju u ontološkom smislu ovog ovakvog i jednog jedinog ovakvog života, “robije” kako Vito kaže, sigurno izlazi iz dosadašnjeg uskog i preuskog, neadekvatnog i tragičnog rama bivstvovanja i neđe odlazi da ponovo započne vječni ples postojanja (i opstojanja, tj. opstajanja!), te je u pjesmi bez naslova pita: “Kad izađeš sa ove robije / gdje ćeš, dušo, okrenuti prije / da li gori, gdje te jablan čeka / ili opet u nekog čovjeka. / Nemoj više među rebra ljudska / Previše su, dušo, za te uska.”

Vito zapravo pita i sebe i nas je li uopšte moguće u kosmičkom i ontološkom smislu prekinuti vječnu igru (to je igra bez igre jer ne pokriva i iskazuje u biti i mogućnosti cjelinu čovjeka kao homo ludensa)”bezdušja” i otvoriti novi modus plemenitog postojanja i opstanka čovjeka, time što će kad smrt dođe i život stane, duša prema zakonima “vječnog” kruga i postojanja svega, prestati da stalno iznova se vraća ljudima naseljavajući njihova tijela, već da će prvi put u dosadašnjoj vječnosti a za račun nove (dosada samo sanjane u glavama i umovima najvećih ličnosti čovječanstva) vječne budućnosti duša čovjekova krenuti ka prirodi, ka svojoj praroditeljici, đe će, to Vito najsnažnije i najpoetskije sluti i priželjkuje svakako!, pokušati a pjesnik se nada i uspjeti da ostvari neku do sada nepostojeću ali sigurno, nema nikakve sumnje! (to proizilazi iz čitavog Vitovog poetskog opusa), moguću beztjelesnu, svjesnu, duhovnu, ljudsku dimenziju bivstvovanja koja bi i u praktičnom vidu u sebi ovaplotila sve utopijske čežnje i želje čovjeka za savršeno svjetlosnim, radosnim i srećnim životom.

Toliko je ljudska situacija tragična da kao i da za čovjeka nema zaborava, izlaza, jednog trena punog i savršenog ljudskog zadovoljstva ili jedne kapi čistoga života, čak ni u jednom obliku i sadržaju stvarnog i(li) mogućeg ljudskog bivstvovanja u periodičnom “vječnom krugu” kosmosa, života i svijeta, pa da otuda gotovo i u životu i u smrti jedan te isti bol je uvijek vječno isti: “A šta ako / nema zaborava, / ako je to / samo / vječna igra kruga? / A šta ako / tamo / ispod trava, / boli ova / ista / ljudska tuga?” (Pjesma “I opet jesen”). Iako sve radosti života nestaju kao kad vene poljsko cvijeće, “vječna igra kruga” ipak ostaje jedini izlaz koji omogućava i dalje trajanje varke i slatke/gorke, svijetle/mračne, realnosti i iluzije života i ponovne nade za nove radosti (iako privremene i ograničene, nedovoljne i slabe, kratkotrajne i efemerne), ali i gadosti! Jer, kako reče Ralf Valdo Emerson: “Za sve ono što si propustio, nešto si dobio; i za sve ono što si dobio, nešto si izgubio.”

U tezi, koncepciji i osjećanju lirskog subjekta o “vječnom vraćanju istoga” u širem smislu uklapa se i pjesma “Granada” sa epilogom u kojemu se ponavlja “...sramna slika / već toliko puta ponovljena: / mrtav pjesnik pred četom vojnika, / a okolo pjesma ponižena.” Ovoj koncepciji pripada i pjesma “Slika iz Crne Gore” (“Polako ulazim zaboravu u trag / prepoznajem / taj kamen / to drvo / tu travu / i sve mi se čini / da sam davnog jutra / pronio / ovuda / Čengićevu glavu.”), koja je uz to i snažna etnička i etička, nacionalna i istorijska, kulturna i genetska slutnja i potvrda, činjenica i stvarnost, o dubinskoj povezanosti potomaka sa precima i jednostavno – bez suvišne patetike, gomilanja riječi i epskog narativa – iskazana redukovanim i najelementarnijim poetskim sredstvima ogromna, gotovo nesaglediva usidrenost lirskog subjekta u sveukupno tradicijsko biće (bitak) sopstvenog naroda i zemlje. Pjesnikov lirski subjekt ironijski i sarkastično tematizira i problematizuje fenomen ljudske intelektualnosti i ljudskog mišljenja uopšte, ali i povezuje prošlost i savremenost (budućnost) naroda kome po rođenju i po kulturi pripada, proširujući umjetnički opseg svog poetskog djela sa ličnog plana ne samo na opštiji, nacionalni, već i na svečovječanski i ontološki nivo bivstvovanja. “Glave su nam divnim čudesima sklone / pa zaboravljamo i čija je koja, / ko ogromno sunce jedna, eno, tone, / a ja ne znam sasvim nije li to moja.” (Pjesma: “Zapis”); “Još ovo do sjutra moja tuđa glavo / pa će tad i tebe odnijeti đavo / pa ćeš i ti ružna ljepotice moja / pobjeći iz ovog vrelog nespokoja / i otići tamo među trošne kosti / da se grozno ceriš iz te budućnosti / na to malo sreće koju smo nas dvoje / utrošili glavo na čemere svoje / još ovo do sjutra do posljednjeg poja / pa ćeš i ti pasti nevjernice moja.” (Pjesma: “Na Bijelom hljebu”); I na kraju ovih primjera slijedi jedna od nenaslovljenih pjesama u kojoj Vito pravi izvanredno uspjelu i apsolutnu umjetničku inverziju u odnosu na poznatu istorijsku i simboličko-tradicijsko-identitetsku crnogorsku temu Tablje (riječ tablja porijeklom je iz arapskoga jezika), kule iznad Cetinjskog manastira koju je podigao Petar II Petrović Njegoš 1837. g. – na Tablju, koja nije nikada do kraja ozidana, kačile su se posječene turske glave – sa ciljem da posluži posljednjoj liniji odbrane. Tablja je bila najočitiji krvavi dokaz stvarne nezavisnosti, državnosti i slobode Crne Gore, pa su je kao veoma jasan i isuviše jak identitetski simbol Crnogoraca velikosrbi srušili 1937. g. Dakle: “Ova glava svemu i svačemu sklona / jednoga će dana glave da me košta: / već četiri dana kako visi ona / na bedemu turskom iznad Onogošta. // Već četiri dana kako vjetar svira / kroz šupljine njene plašeć noćne straže, / već četiri dana kako Vitomira / uzaludno po razboju traže.”

Vito i narodna poezija i tradicija

Mada ga žanrovska poezija nije zanimala, Vitovo pjesništvo je postmodernistički intonirano i to u najboljem smislu te riječi. On izvanredno spaja ne samo tradiciju usmenog, tzv. narodnog epskog i lirskog pjevanja – posebno koristi epske narodne pjesme iz hajdučkog ciklusa – sa modernim pjesništvom, već u svoju poeziju strastveno čitalački i ośećajno, razumljivo poetsko-sabratski i poetsko-svebratski!, slojevito i palimpsestički, utkiva i svoje prethodnike moderniste ili njihove nagovjestitelje i prethodnike i to one od najboljeg kova, čak i tamo đe njihove stihove intertekstualno ne spominje i ne koristi, a što čini, nasuprot tome, ne rijetko sa narodnom poezijom.

To je slučaj sa, recimo, pjesmom “Odmetanje”, koja glasi: “Nije ovo ljubav, to se ja spasavam, / to ja bježim, ženo, tebi u hajduke, / romanijo moja, puna dobrih trava / za krvave rane i žestoke muke. / To ja bježim, bježim, iako znam, ženo, / da već nigdje nema đula i zumbula, / da me ipak čeka prokleto lijevno / đe u njemu bijeli se kula.” Dva posljednja stiha su asocijacije, tj. citati čuvenih stihova iz narodne pjesme “Stari Vujadin” kojima se potvrđuje Vitova duboka povezanost sa narodnim, usmenim pjesništvom. Lijevno je prokleto zato što u njemu Turci muče svoj zatvorenike. Kao što stari Vujadin na mučenje odgovara riječima, jedinim oružjem koje u tamnici ima, tako su i Vitovom lirskom subjektu riječi i stihovi jedino oružje, jedina odbrana pred svim teškoćama, nevoljama, očajanjima i tragičnostima koje život i smrt nose! U ovoj pjesmi postoji i snažna umjetnička veza sa “Iskrenom pjesmom” Milana Rakića, s čijom poezijom u mnogim elementima Vito ima dosta toga stvaralački zajedničkog. Prvi stih Vitove pjesme i posljednji stih sljedeće strofe iz Rakićeve pjesme simbolički i ontološki to pokazuju: “Za taj trenutak života i milja, / Kad zatreperi cela moja snaga,/ Neka te srce moje blagosilja! / Al' ne volim te, ne volim te, draga!”

Malo je koji od crnogorskih pjesnika tako uspješno i, vješto, znalački i umjetnički efektno i bogato kao Vito u stvaralačkom, modernom pa čak i postmodernističkom poetskom postupku spojio epsku narodnu, usmenu tradiciju sa savremenošću. Tako je maksimalno redukovao anahronijsku, konzervativnu, okoštalu, stagnirajuću, mitsku i negativnu stranu epike a vidno afirmisao onu njenu produktivnu, svevremensku, lirsko-duševnu i životodajno-oplemenjujuću i humanu univerzalnu snagu i poruku, kako on kaže, “iz dubine duše naroda”! Vito koristi tradicijsko biće crnogorskog naroda i crnogorske zemlje (Mićun M. Pavićević: ''Nijedno slavensko pleme na Balkanu nema ljepše, sočnije i bogatije narodne predaje i tradicije od crnogorskog'') – i ne samo njih već i čitavog okolnog prostora i bliskog etničkog bića, a to znači prije svega Levanta – kojima kao čovjek i pjesnik pripada i uspješno interpolira i intertekstualno upotrebljava istorijsko, mentalitetsko i duhovno nasljeđe iz kojega genetski i antropološki vodi porijeklo.

Maksim Vujačić kaže da je Vito istoriju, prostor, ljude i običaje Crne Gore poznavao kao malo ko prije i poslije njega. O tome je śedočio i pjesnik Brana Petrović: „... Davno, davno, na ’studijskom’ putovanju po Crnoj Gori nekim starim džipom, Vito je nesebično uzeo na sebe ulogu vodiča, čiče(rona). Nikad se takav čičerone više neće roditi. Nikad sa takvim poznavanjem Crne Gore, od istorije, geografije i pomorstva, do etnologije, pesništva i Njegoša. Znao je svaki potok, svako selo, svaku kuću i svakog domaćina u kući. I bejaše takav čudan čovek, da mu je svaka kuća, i u visokim planinama, bila otvorena. I svuda ga dočekivahu kao kuma, kao položajnika, badnjačara, milog zeta, ujaka i pesnika. Pre Vitovog dolaska mnogi domaćin nije znao da mu je đed bio čuveni junak sa Skadra, pa kad Vito i tome ispriča istoriju nastane radost u kući, živne čuvarkuća ispod praga. Domaćin se uzoholi, snaje se uzmuvaju, stiže loza i pršut, zanoći se obavezno. Svaka je kuća bila slavnija ako je Vito pohodi. Znao je svako groblje i svaki grob reklo bi se, i svakog onog koji počivaše u grobu. Bio je upućen na poimanje smrti, taj vitez. Nema stope zemlje, govoraše, da nije nečiji grob, nečiji amanet. I neprestano govoraše: Tu je bilo to, tamo ono, od praslovenskih vremena, preko dukljanske slave do dana današnjeg. Imao je dve hiljade godina, pamtio je mnogo. Znanje nije čuvao za sebe, nije škrtario, taj čovek.

 Nekako desetog dana ugledasmo jedno čvornovato drvo na kamenitoj padini, drvo za udžbenike iz samotništva, uporstva, žilavosti i snage, a bogme i drvo da ga Mijo Mijušković Dobri izloži u Parizu. Već dobrano zamoren, što od loze što od stare slave, rekoh prilično grubo: Nikoliću, silo nebeska, diko prađedovska, istorijski institutu jedan, ako i uz ono drvo, ono tamo, ide neka istorija, prećuti je, molim te, mnogo mi je!

 – Od volje ti, Banja – reče Vito. – Prećutaću. No mi te žao da ne saznaš đe je poginuo Bajo Pivljanin.

 I uz blagost (nezaboravnu blagost i osmeh Vita Nikolića), pravog učitelja, koji olako pređe preko đačke drskosti, dugo je govorio o Baju Pivljaninu, hajduku, junaku i legendi.

Takav je bio Vito Nikolić.

S malo pesničkih knjiga, ali velike pesničke slave...”

Sam Vito o ovoj temi – o svojoj vezanosti za prošlost i tradiciju Crne Gore i istorijsko trajanje crnogorskog naroda kome je pripadao – govorio je: “Kako ja stvaram te moje pjesme? Nikakve vještine tu ne treba, samo se treba naučiti da se govori iz dubine duše naroda, svojih ljudi, svoje sredine i sve će doći na svoje mjesto. Dakle, ne stiditi se ni malo uticaja Jesenjina, naročito svojih pjesnika i svojega jezika, svoje tradicije, jer moje pjesme, kad bih ja pravio neku analizu i ukazao na nešto što bi izučavali ljudi, rekao bih da one, ili dobar dio njih, upravo počivaju na tradiciji.”

 Čini se da i pjesma “Mećava” pripada ovom tradicijskom i nasljednom elementu naroda i zemlje, odnosno Crnogoraca i Crne Gore i šireg istorijsko-antropološko-mentalitetsko-zavičajnog, jezičkog, etničkog, etičkog, kulturnog i civilizacijskog kruga: “Sam je noćas na mećavi / i vuci mu trag slijede, / ko zna, sjutra, kad zaplavi, / gdje će biti i šta htjede. / Pjesmo moja, pomoli se / za njegovu ludu glavu, / i oslušni – ako vrisne / da idemo u mećavu.”

U pjesmi “Očaj” takođe je prisutna intertekstualnost sa usmenom, epskom poezijom: “Dan osvanu a ja – Skadar. / Zle me sile / pretvorile / u gomile, / do temelja porušile. / Tri godine tako one / mene lome, / a ja više nisam kadar / da se zidam / i survavam / niz litice. // Gojkovice, / mlada Gojkovice...”. U ovoj pjesmi Vito koristi “ram” i “strukturu” epske narodne tradicije da bi – upoređujući i identifikujući se sa zlom, ukletom i tragičnom sudbinom crnogorske mitsko-istorijske figure epskog Skadra – dao, ispjevao, opjevao, naslikao, freskooslikao, ikonopisao svoj poetski i ljudski portret, svoja nadanja i maštanja, svoja očajanja i svoje tuge, svoj zao udes, svoje “zle sile” koje su ga držale u šah-mat poziciji ne dajući mu nikada i niđe da se konačno i potpuno opredijeli između “ILI-ILI”, između života i(li) smrti, između spasa i(li) propasti (propasti u svakom slučaju, jer smrt natkriljuje sve). Vitovim “zlim silama” kao njegovi čitaoci i njegova prva, najzavičajnija i najprioritetnija, etnička, etička! i nacionalna, kulturna i duhovna sredina, moramo biti zahvalni – svoju pak zahvalnost svom krvavom životnom, sudbinski i usudno izabranom, pečatu, proizišlom iz njegove neuporedive i visoko živuće i visoko misleće etičke i ukupne duhovne ljudske pozicije, Vito je izrazio svojim pjesmama – jer su nam podarile kroz posredništvo i medij pjesnikovog lirskog subjekta izvanredne primjere umjetničke poezije. Nijesu ovo stvari nikakve formalnosti, nikakve konvencije i nikakvog podrazumijevanja, stvar je ovo ozbiljne i velike odgovornosti književne kritike i jedne duhovne i kulturne sredine da se može voditi dijalog sa poezijom Vitomira Vita Nikolića na onom nivou na kojemu je ona bila i ka kome je po svom biću stremila, sluteći i iskazujući do najvišeg stepena najdublje biće čovjeka kao takvog, ali i najdublje biće crnogorskog i naravno šireg južnoslovenskog, balkanskog i levantskog prostora i identiteta.

“Gojkovica, mlada Gojkovica” bi možda mogla kao simbol žene i ljubavi – pa čak i kao tek naslućena i sva samo u obrisima i maglovitim, idealnim, čežnjivim i utopijskim snovidajnim konturama “ona, daleka” – da učini da pjesnik “svoje odviknuto lice” ponovo “razvuče(m) u neki osmijeh davno zaboravljen.” No, u pjesmi “Pjesma” čitamo: “Na drum palo nebo malaksalo...”. Kada se i to desi, da na drum kao simbolu kakvog-takvog (da li i jedino mogućeg smislenog i održivog!?) ljudskog trajanja – iluzije i varke o, ipak, dakle, nekoj svrsi življenja koja će donijeti (ne)uhvatljivost i (ne)izvjesnost daljine (koja uvijek izmiče i udaljuje se kao horizont morske pučine mameći i izazivajući na sve dalje i dalje, beskonačne i beskrajne daljine i avanture putovanja i izgnanstva), a s njom i nadanje, budućnost, svakako putovanje kao neizbježnu pretpostavku relativno blagotvorne (privremene i povremene, ali ne i apsolutne i konačne, savršene i završne, cjelovite i oslobađajuće!) promjene, susrete možda i s ženom i ljubavlju – padne “nebo malaksalo”, tad je kraj svakoj nadi i utopijskoj čežnji za boljim i svjetlijim životom i svijetom. Kada nebo – nebo, koje jedino može dati i daje pjesniku snagu i nadu da izdrži i da traje, nebo kao iskonski, praroditeljski, pračovječanski, zaumni fetus obećanja “dobrih vibracija” (o kojima je pjevao roker Jura Stublić a Vitovi stihovi, ne zaboravimo i istaknimo još jednom, nijesu daleko od dobrih tekstova šansone i roka, naprotiv!), nebo kao paradigma praktično posljednje pjesnikove, testamentarne, želje “da se vrati(m) u naručje neba” – i priroda kao simboli, dakle, iskonskog kosmičkog i ontološkog zavičaja i doma napuste čovjeka i od njegovog saveznika postanu prepreka, zao udes na drumu i drumovanju kao osnovnom simbolu, vidu i načinu njegove egzistencije i borbe za opstankom i ljudskijim, plemenitijim licem, dalje se onda nema više đe ići i zato dolazi do konačne, definitivne i nepobitne presude, činjenice i ad-akta istine: “Ne može se dalje, Vitomire, / I do sad se s mukom bitisalo, Umiri se, veliki nemire, / Svako te je nadanje izdalo”. (Iz pjesme “Pjesma”)

Čujmo na kraju ovom i ovako tragičnom i konačnom stanju “bezdušja” odgovarajuću i supripadnu žalopojku Vitovog lirskog subjekta a opet muški, viteški i krik muža (“stare” riječi!) kojim se pokušava utopijski nadomjestiti ontološka “praznina” i “rupa” bića (bitka): “Da je otkud kap kuraži / one stare / pa da kane i osnaži / malo barem. / Da riječi posustale / usprave se / da se vinu / u visinu / - uvrh pjesme” (Iz pjesme bez nslova). “Kuraž” o kojoj u ovoj pjesmi pjeva lirski subjekt sigurno bi “pelcovao”, nadjačao, nadmašio i poništio onaj “kukavičluk” sa “raskršća” i omogućio zdrav i snažan, u svakom slučaju, odsudan i stvaran, konačan i definitivan izbor “ILI-ILI”, između života i smrti. Blaženost Pjesme prelila bi se i na blaženost onoga (pjesnika, odnosno njegovog lirskog subjekta) koji donosi odluku o životu i(li) smrti, odnosno na onoga koji, u ovom slučaju tj. u ovoj poeziji (ne)odlučuje! da živi ili da umre punoćom svog bića. “Uvrh pjesme” – to znači Uvrh života i(li) Uvrh smrti!

Krklečeva “kap čistoga života” i Vitova kap čistoga života, odnosno “život / – kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku” ili “kap kuraži / one stare” – to je isto, to je “ILI-ILI”, hrabrost i kuraž da se pjesnik, odnosno njegov lirski subjekt, konačno opredijeli za pjevanje – za jednu “kap čistoga života”, za “kap žive na dlanu” – koje može biti i(li) za život i(li) za smrt. U slučaju Vitovog lirskog subjekta to se nije zbilo. Pjesnik je ostao vječno rastrzan i na sredokraći “ILI-ILI” između “blaženih samoubica i dobrovoljnih davaoca krvi”, između života i smrti, nemajući snage i moći, bez makar jedne “kap(i) kuraži / one stare” – ostajući tako svjesno bez sopstvene blaženosti: “Blažen ko ima hrabrosti za jedno ili drugo ILI” – da donese definitivnu odluku i prikloni se punoj smrti ili punom životu.

Ljubavna poezija prvoga reda

Vitov lirski subjekat izlazi na svijetli i crni “bijeli drum” života i smrti u istom takvom “bijelom svijetu” i kaže sudbini, Bogu, prirodi ili već kome to pripada: to sam ja, tragični čovjek, tu sam đe sam, na tragičnoj Zemlji (na kojoj, kako piše Andrić u “Eseju o Goji”, po kazni dospjeva čovjek da kao duhovno biće ispašta i zlopati se u za njega nepodobnom i neprijateljskom materijalnom i beznadnom okruženju i prostoru), i znam da spasa mi nema i da će mi biti još teže (ako može biti!), ali se ja predajem Pjesmi čitavim svojim bićem (Ralf Valdo Emerson: “Čak i u blatu i u otpadu nešto uvijek, uvijek pjeva.”) – samo zahvaljujući tome što ni život ni smrt nijesam mogao primiti svom punoćom svoga bića i što sam bio nesposoban za “ILI-ILI” jer sam bio duboko bolno samosvjestan njihovih tragičnih dubina i visina, tih bezgraničnih amplituda što svakodnevno mrve i uništavaju čovjeka bez ikakvog obzira, žalosti i ośećanja – i to kakvoj i kojoj Pjesmi! Pjesmi koja sve osvjetljava i zamračuje, sve gradi i razara, sve voli i mrzi, sve otvara i zatvara, sve objelodanjuje i uništava: i onu posljednju nadu, iluziju, varku, utjehu i privid koji Život znače i koji Smrt znače! Da bi opet sve krenulo u novi krug i u novi vječni ciklus!

Sva Vitova poezija je ljubavna poezija prvoga reda: “Neka me ne bude kad budem prestao da volim / jer tada od mene ne bi ostalo ništa / - možda samo ugarak neki goli / od čitavog ovog velikog ognjišta.” (Pjesma “Neka me ne bude”). Ne samo, dakle, ona u užem smislu, već bukvalno sva. (I jedan drugi slavni nikšićanin, Miladin Šobić, “pjesmom priča(m) život svoj” i pjeva posve slično Vitu: “... Rasut u komade / Vezan samo pjesmom / Sebi i životu / Tražim smisao i lijek”... // Sa mukom pod rukom / Tražim nadu u padu / A gađa me aplauz / Gađa me smijeh // Ponekad mislim na ono vrijeme / Svi računi kad se svode / I kad sunce mirno zaspi / Kad presahnu moje vode // Tad ću morat’ i ja stati / Možda i ja u kafani / Uzalud ću pjesmom zvati / Da se vrate ovi dani ...”, Iz pjesme “Od druga do druga”; “Kad klonem snagom / I kad me god nanese put / Svratiću tebi / Jer ja do tebi nemam kud // Vidiš li gdje smo / Vidiš li kud je poš’o svijet / ... //...ti me čekaj, / Nek’ tvoja ljubav bude moj dom / Svratiću tebi, / Jer ja do tebi nemam kom’ // Vidiš li gdje sam, / Vodi me pjesma, ukleti trag / U oku lađa, / Jedra od pruća, / Pred njima vezan za kormilom crni vrag // Što i morskoj pjeni, suđeno je meni / Samo jedan tren ću gledat’ sunca zrak / Što i morskoj pjeni, suđeno je meni / Jer već me dolje vuku, dubina i mrak”; Iz pjesme “Kad klonem snagom”). I kada Vito pjeva o ženi, i o čovjeku, i o đetetu, i o gradu, i o njegovom Nikšiću, i o neđelji u Nikšiću i o svakoj neđelji u svakom gradu, i o ubogim i siromašnim, i o skitnicama i beskućnicima, i o prirodi, travi, bilju i voću, i o političkim, partijskim i ideološkim konferencijama i sastancima, i o pticama i vrapcima, i o učiteljici, i o svojim vršnjacima i drugovima, i o svojim školskim drugaricama i gimnazijalkama, i o svojoj plemenitoj sabratiji u liku velikog broja životinja, svuda, svuda, u svim pjesmama, on voli, voli, voli, i samo i jedino opet voli, ljubi, snijeva, grli sav kosmos, svakog čovjeka, svaku živu i neživu tvar, sve što postoji na Zemlji pod kapom nebeskom.

Vito je čitavog života i u svim svojim pjesmama gorljivo, strasno, do kraja, apsolutno posvećeno i “osvećeno”, nježno, lahko da ne može biti lahkije a opet surovo i bolno i očajno istinito vapio i preklinjao za samo malo ljubavi – i kada je ne pominje direktno, ona je uvijek i platonska i čulna, i čežnjiva (da li i oslobađajuća) i tjeskobna (da li i onespokojavajuća) – za samo malo nježnosti, da bi bar donekle ublažio i popunio “ogromnu glad” za njima – “Sonja, izađi da skitamo, / imam ludu želju večeras da lutam. / Sonja, izađi i iznesi samo / malo nježnosti ispod kaputa. // Malo nježnosti, malo samo, / zalogaj jedan za ogromnu glad. / Sonja, izađi da skitamo, / noćas je nestvarno lijep grad.” (Pjesma “Prvi snijeg“) – za samo kap čiste ljubavi i za samo kap čistog voljenja, za Krklečevu samo “kap čistoga života”, za sopstvenu, Vitovu samo “kap čiste kuraži, one stare”, “kap žive na dlanu, / mali nemir / divan / u svom / vječnom nestašluku”, ma od koga i kada, u kojemu dobu i vremenu, na koji način i kako oni dolazili.

Vitova poezija govori o utopijskoj i nemoguće ostvarivoj čežnji i želji o povratku iz samotnog boemskog života izgnanika i kafanskog utopljenika u samozaborav, u ono što je prethodilo svemu, u ono što je bilo na početku, da je, ontološki gledano, po pravdi i sreći čovjekovoj u alfa i omega svega, u ono doba koje simboliše ljudsku nevinost i dobrotu – “Noćas tako želim da me neko voli, / pregršt nečije nježnosti mi treba; / noćas ću sve da zaboravim i prebolim / i da se vratim u naručje neba. / Ja sam bio kafanski i više niči, / i bio pust i prezren – neželjen kao grobar. / Noćas bih htio sebi – dječaku da ličim / i da mi opet kažu kako sam dobar.” (Pjesma “Intime”) – nadu, slutnju i obećanje o do kraja ostvarenom, srećnom i punom životu, o ostvarenju svega onoga što svako ljudsko biće po prirodi i predispozicijama u sebi nosi, a to je maksimalna realizacija svih ljudskih potencijala o čemu su najpoznatiji svjetski filozofi i drugi mislioci različitih društvenih nauka napisali tomove i tomove debelih, najdebljih knjiga. A sve te hiljade i hiljade stranica zasjenjuje, upravo zastiđuje, Vitova poezija!